ljubav je dom u kojem možeš vječno stanovati

U SJENI, LJUBAV

naličjem mojim penje se sjena
i ne primjećuješ preobražaj
uzdaha i jecaja
u tišinu
kao luna sam koja zalazi
u posljednju četvrt svojeg kruga
umiruje svaki pokret
to čudesno odmicanje
u drugu dimenziju
gdje smo se gubili
pa iznova pronalazili
u magli sjećanja
još sviraš na klavijaturama
ton koji u meni stvara
nerazuman osjećaj umjerenosti
i ljubavi koja šuti
a žudim za otkrivanjem
i svakog dana pomalo
nas obnažim
danas sam pokazala rame
i usprkos svemu
beskrajno smo čedni
iako srce
razvalina je
rastem u vihoru sjećanja
na tvoj predivan korak pantere
u trku prema meni
a labirint nemira
odjekuje ljubavlju.

Ružica Lacić Gavranović