NEKA NOVA UVRNUTA PJESMA

-Sunce doista čini da sinteza proradi,da se impresija pojača,čini radost ...A srce,kao da želi da ništa ne želi,ništa osim dodira ljubavi,tebe,ništa osim da kuca uz tvoje,da se smiri ... Negdje prčita: Svijet je moja impresija!! Asocijacija je mnogo...

rastem iz čistog prkosa

inata sebi samoj

ponekad

ludo i nepromišljeno

uletim u polja maka

kao preponizni sluga

naklonim se

maku

vrelini njegovih latica

inatu korjena

koje se trudi svake godine

izrasti

i uvijek podariti pokoji

cvijet više

rastem iz čistog prkosa

do zadnjeg daha

šaljem pjesme

životopise

porijeklo i moje bake

ako baš traže

da znaju da sam

obične a ne

plemenite krvi

kao sudbonosna ljubav sam

ukorijenjena u gen

postojanja

vječna

tebi namijenjena

ipak

greškom skretničara

preusmjerena

u udobnost lovorovog drveta

u levandu pospremljena

inatim se

ponovo se inatim

dopuštam si rast

ulazak u društvo

bez poziva

iako nepristojno

dopuštam si

ponašam se

kao  neobični prosjak

ništa ne prosim

samo gledam druge

i upitam se

što se dogodilo

cvjetovima

ljudima

meni

što se dogodilo svijetu?

Nije li sve ovo prosjačenje u pustinji?

Ipak... moj naklon MAKU

za hrabrost !!

Ružica Lacić Gavranović

OTIMAM TE ZAGRLJAJU VJETRA

poželiš li me sresti

na onom istom uglu

tamo gdje

prošlost srela je budućnost

na međi dvaju svjetova
gdje je magla
tek probuđena zora

ili me želiš izbjeći

da nemamo razlog početka

ni novog jutra

ni dodira koji će

ne izgovorenom riječju

ljubav potaknuti

...ili želiš

da sam mali atom

koji se sa molekulom dušika

ili možda ugljika spoji

da sam tek redak

na tkalačkom stolu

tek nit

koja se

u tkaninu utkati treba

dok stojim 

između dva svijeta

na cesti

pomalo mračnoj

onoj koja spaja

poražene

izgubljene

ne voljene

čežnja za tobom

poljem se razlijeva

a voljela bih

da u svakoj ženi

potražiš

tek mrvicu mene

da obrisima sjećanja

prelaziš preko mog lica

da rukama dišeš me

voljela bih 
da voliš

mojom ljubavlju

i bit ću ti atom

molekula ugljika ili

dušika

svejedno

poželi

i bit ću ti

minuta

ona

u kojoj pogled ćeš

zaustaviti 

tek na trenutak 

minuta u kojoj

si bez razloga sretan

rođen za mene

u kojoj sam rođenjem

postala dio tebe

šapat tvog srca

ispisan  ti trag u dlanu

poželiš li ikada me sresti

na onom istom uglu

tamo gdje

prošlost srela je budućnost

gdje mrsiš mi se u kosi

dok otimam te zagrljaju vjetra

Ružica Lacić Gavranović

TVOJE GODINE

tvoje godine

ne dozvoljavaju igru

kavu bez okusa

sumornu tišinu

ne dozvoljavaju

da voliš kratko

tvoje su  godine papir

moje  žig

crveni otisak na plavom ovratniku

ne brojim sne koje

maestralno kradeš

prokletnik si

baš kao i ja

prokletnik vlastitog htjenja

slabosti i prevara

tamničar naših duša dolazi

uizma, otima

razdvaja

tvoje godine su kazna

za grijeh

za oluje koje još

došle nisu

moje su

slabost vlastitog uma

vjetar na dlanu života

...ponekad

kao miris nestanem

šutim

oduzima  dan po dan

olakšavam nekom utorku

ili petku možda

svejedno

tvoje i moje godine su

utvara i sjena

laž i slabost

u trenutku mog pada

u oduzimanju zrelosti

osobnog ne znanja

ti se veseliš kiši

iako znaš da poplava slijedi

usput,da te pitam

kuda smo ono  krenuli

na kolodvor

ili  tržnicu

nevažno,

tražim misao koja će ostaviti

trag na dovratku tvog ega

utištavam korake

oslobađam trenutak

...

Ružica Lacić Gavranović

NEPOZNANICA

Pitam se, je li moja gorljivost prijeko potrebna, ili je to tek pokušaj da ti budem blizu?

Razina kisika u plućima je smanjena, a iz moje podsvijsti izranajaju pitanja.

Koja je važnost današnjeg sunca i zašto ga tako gorljivo osjetim na koži?

Kiša, zašto je čujem kada u okna prozora udara?

Pokušaj sjedinjenja sebe sa tobom, miješanja krvi sa šećerom.

U meni nepoznanice...x,y...šutnja.

Ruka mi na trenutak zadrhti, slova postaju nesigurna,iskrivljena i pomalo nerazumljiva.

Svjetlucavi otisak stopala na parketu sobe je tvoj, od kuda si došao, zašto mi zaposjedaš misli?

Srce lomiš, dušu  razboliš, u trenutku u prah pretvaraš sve izgrađene zidove.

Je li moje stopalo tamo tik pored tvog,odavno ostavljeno, tamo negdje u sedamnaestoj dok sam te gledala kao Boga,

ljubila kao ikonu ,voljela kao život.

Da, krv si moja, kolaš  venama,mislima, miješam je sa šećerom,namjerno te u kristalne boce stavljam, ogoljevam misli, otkidam kožu s poderanih laktova. Čuvam te.

...Iluzija si

I' doista

Je li moja gorljivost prijeko potrebna, zar nismo mogli hodati pašnjakom,

u jezero misli pretakati, zar nismo mogli, bilo što?

Ne sjećam se gotovo ničega o danu tvog odlaska,ničeg osim kiše. Ili sam i nju izmislila.

Materijalizirala sam se iz kapi, pretvorila u san i zaspala na grani vrbe...

Napinjem tijelo.

Otvaram oči, želim te vidjeti,kao da lebdiš, iznad površine jezera je tamna sjena, prevelika je i zaklanja mi pogled,moram jače otvoriti oči, pronaći tvoj dlan, uhvatiti te.

Ružica Lacić Gavranović

Koliko me imaš

KOLIKO ME IMAŠ

Koliko me imaš - usred riječi, zastala sam?

Oblikujem sudbinu kao korake u snu,ako te izgubim, iznova te  pronaći,  bit će moguće,  jedino u drugom životu.  Možda tek  u melodiji Mozarta,ali upitno je, koliko me imaš u sebi ? Hoću li tada biti sjena, vidljiva, tek  ljubavi?

Oprosti mi što u stihovima nered vlada. Al' pitam se : Koliko me imaš, da me zadržati možeš,samo pogledom,a noć se penje i silazi, dodiruje mi ruke, krade me od tebe.

Imaš li me toliko da treperim od miline, i ne dodirujući ,da me voliš – da te volim ?

Udaljuješ se na vršcima prstiju, nahranjen mirisom mog tijela,kao prazan zrak si, bez uzdaha ili jecaja...odlaziš.

Naličjem mojim sjena se spušta, ne primjećuješ preobražaj.

I ne govori  ništa, ako me u sebi nemaš, ili sam tek kap na staklu, spremna sam da se u kristalić leda pretvorim. Ja više  ne znam,tko si i  kakav si ,koliko me imaš, ni gdje da te čekam?

Zaputi se,negdje, stopi se s novom zrakom, jer nemaš me dovoljno u sebi ,ni za, dan.

 Koračat ćemo iz tišine u tišinu, nesvejsni sebe,a rubovi se već mrve,sjena nagovještava kraj.

Ostat ćemo tek neizoštrena slika,okrznut profil...između nas, praznina vremena.

Ružica Lacić Gavranović