poželiš
li me sresti
na
onom istom uglu
tamo
gdje
prošlost
srela je budućnost
na međi dvaju svjetova
gdje je magla
tek probuđena zora
gdje je magla
tek probuđena zora
ili
me želiš izbjeći
da
nemamo razlog početka
ni
novog jutra
ni
dodira koji
će
ne
izgovorenom riječju
ljubav
potaknuti
...ili
želiš
da
sam mali atom
koji
se sa molekulom dušika
ili
možda ugljika spoji
da
sam tek redak
na
tkalačkom stolu
tek
nit
koja
se
u
tkaninu utkati treba
dok stojim
između dva svijeta
na
cesti
pomalo
mračnoj
onoj
koja spaja
poražene
izgubljene
ne
voljene
čežnja za tobom
poljem se razlijeva
a
voljela bih
da
u svakoj ženi
potražiš
tek
mrvicu mene
da
obrisima sjećanja
prelaziš
preko mog lica
da
rukama dišeš me
voljela
bih
da voliš
da voliš
mojom
ljubavlju
i
bit ću ti atom
molekula
ugljika ili
dušika
svejedno
svejedno
poželi
i
bit ću ti
minuta
ona
u
kojoj pogled ćeš
zaustaviti
tek na trenutak
minuta
u kojoj
si
bez razloga sretan
rođen
za mene
u
kojoj sam rođenjem
postala
dio tebe
šapat
tvog srca
ispisan ti trag u dlanu
poželiš
li ikada me sresti
na
onom istom uglu
tamo
gdje
prošlost
srela je budućnost
gdje
mrsiš mi se u kosi
dok
otimam te zagrljaju vjetra
Ružica
Lacić Gavranović
