Znam
da ću se pronaći
u
procjepu
gdje
si me ostavio
u
nekom
budućem
vremenu
i
danu
u
kojem
nema
suza
ni
kaotične radosti
dok
u sasječenom ponosu
vrišti
tijelo
glas
mi je tih
svijet
tada
možda
bude očišćen
od
oholosti i izdaja
jer
ljubav
kojim
ću se
u
ponoć zaogrnuti
bit
će poput svjetionika
a
vrijeme
nestvarno
i ranjivo
razvlačit ću u nedogled
kao
topli
prosinački
dan
stvarajući
slikovit
način trajanja
pronaću
se
u
lažnim zavjetima
na
dovratku
nemile
samoće
postat
ću šapat
utopiti
se u zraku
punom
opalog lišća
i
svečane grmljavine
bit
ću tužan avetinjski krik
koji
čeka proljeće
i
nebo u purpurnom sjaju
...
ljubav
koja
je pronašla svoj ritam.
Ružica Lacić Gavranović
