ja kopam,
a ne znam zašto
u svojoj krajnosti postajem
odronjiva, baš kao zemlja
dok potiho postajem katran
prošlost koju kotrljam želim zakopati u tami
jer tama je uskrata svjetla i boja
u njoj isčezava neželjeno
i ne vjerujem u priču
da tamo gdje prestaje crno počinje bijelo
(možda tek sivo )
zbroj i odsutnost su nešto između
uzdam se u punine i praznine
u to nešto između
kopam po žudnji
dok tražim laganu uzrujanost
jer ne vjerujem u stanje nepostojanja
tek, ignoriranja
ipak... sretnemo li se,
bit će zato da se ne upoznamo.
Ružica Lacić Gavranović
