Kao da mi je oduzeto pravo na radost, tek pokoji mikro milimetar bluda zaluta u sokak bez ljudi, u mrak bez noći. Uzimam, skoro da otimam to malo svježine mlitavog dodira. Izdah je blizu i svaka sekunda je utrka. Osjećaj nebitnosti postaje ''bitan''. Jer, Bitnost je ostala, tamo, u onoj pjesmi, o tebi... o tebi kao nekom ''mom''. Sada me tražiš..., nudiš beskompromisne zavjere, podaješ se na tlu, ne mareći za krvava koljena, ni mlitave ruke što niz tijelo mi vise.
Ti želiš, Ti moraš ... a ja, slutim, samo slutim.
Oduzeta mi je snaga, obrisana prošlost. Kroz sjećanja još samo vrane lete, mirisi se naziru, dok usne miruju. Ne govorim.
Ruke ti osjećam tek zbog hladnoće. Ako se vratim, bit će to čudo.
( mali odlomak iz nikad dovršene priče )
Ružica Lacić Gavranović
Oduzeta mi je snaga, obrisana prošlost. Kroz sjećanja još samo vrane lete, mirisi se naziru, dok usne miruju. Ne govorim.
Ruke ti osjećam tek zbog hladnoće. Ako se vratim, bit će to čudo.
( mali odlomak iz nikad dovršene priče )
Ružica Lacić Gavranović
