Nije
mi jasno, zašto sam te htjela sresti, zašto sam željela da si dio mene, da
gledam te kako stariš ? Zašto u ovim godinama, postajem tvoja.
Zašto te želim
držati pod ruku, šetati s tobom alejama začinskog bilja, smijati se? Vriskom zadovoljstva zauvijek zapečatiti
ljubav koja se, eto, dogodila.
Zašto
sada, kada sam pregrmjela razinu bola, osjećaja koji se kao slamka slomiše. Baš
danas, kada iza sebe ostavljam
brutalnost uličnoga žargona, zalutam u tvoj dio sebe. Tražim te, i pitam
se...odakle ti pravo da me posjeduješ, da imaš i dio mene?
Da me uzimaš, i ostavljaš kada poželiš pobjeći
u svoj svijet...bez mene .
No
,ne krivim te jer, nikad i nisi znao da me imaš... ne na ovakav način. Nisi znao da si
jutro u kojem molitvu izgovaram, da misli razbacuješ a istovremeno ih uzimaš za sebe. Nikome neću priznati da vrijeme stane baš u tvom pogledu ...da činim
gluposti, izgovaram ne razumljive riječi.
Život prije tebe je kao siva zona,
sraman, bez ljubavi i kontrole...samo potreba da činim nešto za one koji nisu ni
svjesni da išta činim, a usput, sam nestajala.
Mi kao ne završena misao.
Ne izrečena riječ ... kao naopako okrenuti život!
Pitam se, možemo
li u zapećku duše ispisati riječ
LJUBAV?
Ružica Lacić Gavranović
