VOLIM  TE

Zapljuskuje me obilje skrivenih bura

neka nova oduševljenja

nastaju  u tišini duše

danas ti

zahvaljujem za radost

jer

 životom se izmjenjuju

pobjede i porazi

a naša bogata intima

prepone ruši

i živi u ovim

i nekim budućim

možda teškim danima

ipak znam

ostat će u osmijehu

koji se rađa samo za tebe

ta ljubav živi u rasponu

od večeri do jutra

u nemirima koji ponekad

haraju dušom

živi u baklji koja plamti

u dlanu tvoje ruke

i tada ...volim te

volim naše poljupce

buđenja

sjećanja

naše tuge i nemoći

sve naše praznine

tu gordost i smiraj

... jer, ti si moje čekanje i tuga, moja bol i život, moj osjećaj. Ti si ono strpljenje i razum. Hvala ti što me držiš za ruku i vodiš u trenucima kada mi život oduzme snagu, što  me grliš u tim pustim danima, gdje samo tvoja ljubav svjetlo je. Volim te.

Ružica Lacić Gavranović

Lijepo molim,

Poštovana

vaš način življenja

je kaotičan

ne oslanjam se na riječi

izrečene u kafiću

preko puta

vaš ( ne) ukus je upitan

molim Vas

poslušajte se

samo se poslušajte

jer susret s vama izgleda

kao da fiat' 128'

godina proizvodnje 72'

neodređene boje

prođe velikom brzinom

koja je usput rečeno

nemoguća

i rasprši sve moje snove

Poštovana

od kuda vam pravo

da o meni pišete

da mi ime cijedite

kao šnitu limuna

i nije da se žalim

zbog narušena mira

u svojoj kući

što nanesoše Vaše riječi

al' nakon Vas

došla je šutnja

glasnija od noćašnjeg potresa

utihnule su i suze

i nemir koji htjedoh

poslati kroz glas lijepe djevojke

kroz slike na zidu

dok se Vi šepurite

mojim stihom

mislima i bolom

dok mi život raznosite

gradovima u kojim ne živim

stranicama koje ne posjećujem

htjela sam dodirnuti Vas

koja se u moj život oblačite

...lijepo molim, skinite .. se

Ružica Lacić Gavranović

( noćna lutanja )

... Noćas prije nego počnem pisati
uspostavit ću telepatsku vezu s tobom.
poslati poruku...nečujnu,
samo tebi dostupnu.

Nejasna slika mene, kao slabost na obzorju života lebdi.
Trnem od neznanja, od miješanja osjećaja i pitanja,tonemo li zajedno?
Najgore od svega je što pristaješ na potonuće, na stvarnost koja to nije. Guram te, smišljam razloge da te odvojim, a onda ih ponovo nalazim da te vratim. Ponekad imam osjećaj da sam dugo živjela u sjeni starog kestena, da plodovi padali su po meni ,a ja ni jedan ubrala nisam.

Jesam li sluga, koji se boji uzeti ostatak gazdina obroka, šećer rasut po stolu pokupiti ?
Život u život pretvoriti?
Jesam li doista sjena?

Mislila sam da sam hrabra.! Odabrala sam nebo da me povede putem cvjetova, mirisom mora i ružmarina ,da me okiti ljubavlju.
Odabrala sam samoću, tišinu osjećaja koja grle dušu, a vape za ljubavlju. Nedostaje mi onaj mir, ljepota kamene kućice, otok.
Nedostaješ ti !
Svratih noćas u dubinu sebe, na trenutak suza orosi oko, samo na trenutak, stopirala sam je. Ne,nema smisla ni jednu suzu proliti ako ništa neće promijeniti.
Čak je prestalo od nje i lakše biti, samo gorčina ostaje.
Još jedan dan u ne povrat ode. Noć se spustila na prozore stvarajući čaroliju nevjerojatnih sjena, tamnih oblika.
Al' ipak vidim boje. Kao krijesnice lebde povrh umornih misli, dočaravajući san punog doma, vriske i čvrstog stiska tvoje ruke. Ponekada, kao noćas nedostaje mi mjesec, taj nijemi svjedok našeg rađanja.
Gasi li ga moja tuga, briše li ga moja ruka kao tvoj poljubac sa usana?
Samo noćas želim da me čuješ,da razumiješ, i vjeruj, neću tražiti ništa više.

Ružica Lacić-Gavranović