Kao
da su me klisure stijenom prisvojile, a sudbina u duši još spava.
Pitam se, jesam
li trepnula u snu,pa se san preusmjerio... odlutao? Majko, jesi li me danju možda zanijela,u
mirisu znoja porodila!? Dodijelila mi znamen koju nositi moram, darivala mi
tišinu, i misli bez plača.
Ponoć je, i ptice miruju, dok moja neprimjetna
mladost skriva prazne listove, nezavršene zadatke, popucale mine iz olovki koje
cijenom su određivale brojnost u pernici od starog trapera.
Tišina je, nakon noći izviru tek razbuđene magle, a mala svjetlost koja u duši tinja
tek nadomak mašte luta. Strpljenje je na rubu pameti, na granici bola i čistog
loma srca sam. I svi moji neostvareni prohtjevi,kao da umorni su. Obnavljam tek
pokoju radost, kad svjetlost već u sivilu drijema, a zatočene sjene pločnikom
lebde.
Osjećaji kao da stali su ,ukočeni od hladnoće i uplašeni od
tmurnih dana.
Možda
je ovo sve uzvišeno, na razini vlastite izdržljivosti sam, gordim koracima
utabavam stazu. Dozvoljavam svjetlu i tami da tajne izmiješaju, da se sretnu u
dubini mene, one djevojčice koju u danu začeše,u mirisu znoja porodiše.
Ljubav,nju
tek mirisom dočaravam, kao da je podgrijavam,a dušu bojama oblijevam.
Želim
izaći iz povorke tuge,zakoračiti u suton ,ne biti uspomena i ne čuvati se kao
svetost.
Po
prvi put želim griješiti, grijehom tijelo nahraniti,veseliti se radoznalim
čekanjima,tebe, svog, iako tuđeg. Rastancima prepunim mirisnog
čekanja,dozivanja,uzimanja.
U
meni pobuna,raspleteni osjećaji bivših brana, u meni slova bez ijedne
riječi,umiruća nada u rasplesanom plamenu.
Proždirem te umorne misli,jer jutra sve teže podnose dane...želim nova, ne naučena
ushićenja.
Čudno...i
danas sam tu,žamor iz zadimljene gužve me vraća, u svijet, gdje umjetnost
zaudara na ustajalu ribu, a ljudi, oni još uvijek pokušavaju ljubav razumjeti.
Ružica
Lacić Gavranović
