živim
kraj stražnjih stuba
nekog posrnulog hotela
uz
katran
gdje
sve smrdi
a
zvonce obližnjeg mesara
mi
udara po glavi
noću
trulež isparava
a
osušene emocije
ispraćaju
bol
dok
u sebi čuvam govor
koji
nitko čuo nije
osporavam
tugu
trudeći
se ne nestati u
ovom
hrapavom vremenu
ponekad
u meni nemir raste
i
duša vrišti
a
osušeno grlo
dugo
ne izgovara
ni
jedne riječi
to
beskrajno trčanje
po
zagušljivim i sparnim
podrumima
gdje pjesnici
zagrljeni
tišinom
poeziju
svoju ljube
umara
želim
mirovati
jer
nije
to tako davno bilo
možda
tek prije nekog ljeta
bijah
odjevena u boje
što
nose radost
grč
čežnju
i strast
... osviještena stalnost potrebu budi
Ružica Lacić Gavranović
