A onda, netko ode

ja kopam,
a ne znam zašto
u svojoj krajnosti postajem
odronjiva, baš kao zemlja
dok potiho postajem katran
prošlost koju kotrljam želim zakopati u tami
jer tama je uskrata svjetla i boja
u njoj isčezava neželjeno
i ne vjerujem u priču
da tamo gdje prestaje crno počinje bijelo
(možda tek sivo )
zbroj i odsutnost su nešto između
uzdam se u punine i praznine
u to nešto između
kopam po žudnji
dok tražim laganu uzrujanost
jer ne vjerujem u stanje nepostojanja
tek, ignoriranja
ipak... sretnemo li se,
bit će zato da se ne upoznamo.

Ružica Lacić Gavranović

　

PODRIJETLO U NOĆI

Ničeg osim podrijetla s pepeljastim zrncima prašine nemam. Osjećaj da sam negdje nekome pripadala je suhoparan, (ne)propustan.

Odumire li smisao tramvajskih pruga, života koji kola u noćnim satima velegrada?

Pitam se; ako te sretnem , hoćeš li biti sjena, imati oblik, možda se korakom odati? Hoću li razlikovati tvoje lice od ostalih, ili ću jednostavno proći kroz sjenu ne osjetivši da si moj odraz, slika, da si JA.

Opet se vraćam podrijetlu koje noću mislima šeta, obruču, kao kruni od tišine. Sjeni koja tresne, pa opet usporeno luta svemirom. Izopačenost misli se počinje igrati, stvarati vlastite sjene, opsjedati me slikama koje nestaju čim zatreptim. Bože, pomislim, gdje je šutljivi mjesec, ili glasna zvijezda koja se zrcali u najmodrijim tišinama moje svijesti, gdje je život, tramvajska pruga ?

Možda si u kretnji, ili sam ta kretnja ja. Nalik si na nježnost koju vjekovima tražim vrteći se u sjedalu ringišpila kojeg se luđački bojim, a ipak, privlači me ta vrtoglava visina, ta sila koja izaziva strah. Nečija ruka je uhvatila moju, mrak je napeo niti, vezao ih, znam...tu si.

Noć polako izdiše, s njom nestaju sve sjene, mirisi ludila i bunila, koja opsjedaju tišine ubogih ložnica, i nemirnih spavača u njima. Oduzima nijemost sjeni, vraća podrijetlo mom tijelu, opipljivu stvarnost. Ipak, u sebi čuvam sjene, ćutim te noći, mjesec koji se u obruč tišine ušuškao.

Ne želim u danu izgubiti sve tragove tebe.

Ružica Lacić-Gavranović

Na usnulom trijemu čekam rujan

Makar u skromnoj jasnoći i ovaj kolovoz je na izmaku, potrošen na nespretnost osobnog (ne) znanja. Sve u meni se zadržalo puno više od uobičajenog. I tvrdoglavo strpljenje i nijemi ponos, sve.  Hvatajući znakove hodam po marginama, iako ne priznajem, ali, osjećam se dobro na rubu različitosti.

Pristojnost mi nalaže da pozdravim gospođu sa osmog kata, zgrade u kojoj ne živim.
Poznavanje iste mogu zahvaliti njenom vječnom kaputu (ne)poznate boje ( a o (ne)mirisu neću govoriti), bez kojeg je nikada ne vidje.
Pristojnost kažem, iako se i ona negdje sakrila u mjesecu bola, nejasnoća i pozamašnog broja otvorenih koverti, uredno složenih jedna na drugu. Koga briga za njih, onako bijele, podsjećale su me na radost,a  radost ne osjećam... u njima su ionako samo brojke i poneka riječ, suha, bezosjećajna, gruba , rekla bih narednička. Sve je unutra s rokovima, i sve je ''moraš''.

Tužan mimohod bolnih dana kao koračnica stupa mozgom.
Istovremeno kao da čujem sudački čekić, i glas koji govori – gotovo je.
Možete nastaviti živjeti. Hvala, potrajat će ... ipak , hvala.
Nošena mislima stojim na usnulom trijemu, čekajući svoj rujan, u njemu se rodila jedna posebna žena.

Ružica Lacić Gavranović

VRISAK DUŠE

živim kraj stražnjih stuba

nekog posrnulog hotela

uz  katran

gdje sve smrdi

a zvonce obližnjeg mesara

mi udara po glavi

noću trulež isparava

a osušene emocije

ispraćaju bol 

dok u sebi čuvam govor

koji nitko čuo nije

osporavam tugu

trudeći se ne nestati u

ovom hrapavom vremenu

ponekad u meni nemir raste

i duša vrišti

a osušeno grlo

dugo  ne izgovara

ni jedne riječi

to beskrajno trčanje

po zagušljivim i sparnim

podrumima gdje pjesnici

zagrljeni tišinom

poeziju svoju ljube

umara

želim mirovati

jer

nije to tako davno bilo

možda tek prije nekog ljeta

bijah odjevena u boje

što nose radost

grč

čežnju

 i strast

... osviještena stalnost potrebu budi

Ružica Lacić Gavranović

Bojim se , a u duši tišina

Spuštajući se na zemlju ljubav se pretvarala u tiho i profinjeno beznađe.

Misli potaknute čežnjom, kao svijet bez gravitacije nastanjuju se u krhko tijelo.

Slušam vijesti, mnogi najavljuju da će napustiti zemlju, ognjišta, ali ne sada, ne u ovom trenutku.

Jer, kao da je njezina plodnost tek privid, kao da je sigurnost tamo, iza visokog zida...u onom dalekom i izlizanom svijetu

ukrašenom lažima šarenih lampica!?

U blizini sam napuštenih kuća, starih dvoraca, izdubljenih stabala protkanih crvotočinom.

To, meni prividno, (ne ) zemaljsko mjesto kao labirint u mraku s tek pokojom iskricom svjetlosnog snopa,

gdje jasno čujem udaranje vode o stjenke zidova. Taj zvuk mi  stvara nepoznatu tugu.

A noć traje i traje, ne mijenja, kao da će trajati zauvijek. 

U magli boje jantara zrak je gust, i ne probojan,gotovo vidljiv.

Vreće grahorica podsjećaju na kraj.

Trulež cvijeta.

Mrak, koji se ovija oko rubova kuća, posve je fluidan. Zarobljena u snu, gdje vrište pusti trijemovi

i ušutkana crkvena zvona iz kojih tišina probija zvučni zid,snaga vode kao da me nosi,obuzima .

U stanju košmara lebdim u talogu fantazije s bićima koja traže izlazak iz maglenih polja. Bijes ne pomaže, kao ni traženje krivca koji se gubi u kaotičnim slikama koje od nekud stalno pristižu.

Bojim se ,a u duši tišina, srce još ima ritam. 

Zvuči zlokobno... kao glas koji govori : dao sam vam skloništa,podario ljepote,radost... ali i bol koju nećete nikada zaboraviti.

Kao da su nas zarobili stupovi zemlje,tu zadnju iluziju stvaranu stoljećima žele zdrobiti,prekriti svijet umoran od bola i tuge.

Dok u zarobljenim sudbinama čekamo svanuće i govorimo ne razumljivim jezicima,u zapisima stoji da sve je jednom bilo plavo,opisana je čudesna povezanost duša, srodnost s dijamantom koji spaja međe, nestvarno sa stvarnim svijetom.Jer moje svjetlo,prostor,zvuk, sav moj svijet... sasvim je izvan vremena.

Priroda je doista čudesna ,savršeno posložena,jasna i staložena,vremenski uštimana.

Počnimo se prema njoj ponašati s poštovanjem..

Ružica Lacić Gavranović

24.5.2014

Tišinom koračam

Kao da skončavam

u nadi bez svrhe

u zagasitim i nezamjetnim bojama

trošim dan za danom

nudeći tek prolazak

kroz izgubljenost

Već dugo prešućujem

ljubav i molitvu

lomaču i ljutu bol

oblake i nevrijeme

stojeći  izvan kruga

podatna za kovitlac emocija

Uštimavam posuđeni glas

gušeći vrisak osobnosti

tu trunku što osta od ognja

kao kap u šupljini

tražim trag

sliku

tek grafit sebe

na zidu sadašnjosti

Ružica Lacić Gavranović

Ostavi mi noć za san

Znane su mi noći

zrcaljenje i crne

kao rupe u ozonskom ponoru

te noći postaju

odsutna granica

tihi mimohod  

između punine i praznine

nastanjuješ se u meni

kao lagana uzrujanost

a tamu kao uskratu odnosiš

i nisam ravnodušna

već odsutna

zbog oplakivanja

oči su dobile boju  beznađa

a iščekivanja iščezavaju

kao nešto prošlo

nastanjuje se nijemost

a krnja sadašnjost moli

za neizvjesnu budućnost

u kojoj žudim za noćima

u kojim je san predubok

i neizgovoriv.

Ružica Lacić Gavranović

RITAM LJUBAVI

Znam da ću se pronaći

u procjepu

gdje si me ostavio

u nekom

budućem vremenu

i danu

u kojem

nema suza

ni kaotične radosti

dok u sasječenom ponosu

vrišti tijelo

glas mi je tih

svijet tada

možda bude očišćen

od oholosti i izdaja

jer ljubav

kojim ću se

u ponoć zaogrnuti

bit će poput svjetionika

a vrijeme

nestvarno i ranjivo

razvlačit ću u nedogled

kao topli

prosinački dan

stvarajući

slikovit način trajanja

pronaću se

u lažnim zavjetima

na dovratku  

nemile samoće

postat ću šapat

utopiti se u zraku

punom opalog lišća

i svečane grmljavine

bit ću tužan avetinjski krik

koji čeka proljeće

i nebo u purpurnom sjaju

...  ljubav

koja je pronašla svoj ritam.

Ružica Lacić Gavranović

 

Jedna onako... svakodnevna

Bože

samo ti ostaješ

vječan i nevidljiv

a opet, jasan

Gledam, ničega nema od lani

presušila su i korita rijeka

a u monotoniji okrutne svakodnevnice

živi svitanje iščekivanja

Želja mi je dodirnuti zemlju

i travu koja je tek nikla

osluhnuti je

Oskudicom dotaknuti bogate

samo dotaknuti

da ih neka šarmantna

svakodnevnica običnih

ljudi zapljusne

Jer, čini mi si

da su ispod svog oklopa

utonuli u sanje

hladnoćom okovani

gotovo do nepristojnosti

uvaženi i tašti žive

I svejedno im je što nebo

kišu ne sluti

što usjeva nema

i što ja pričam

i vjerujem u ljude

a drago mi je da postoje

Iako često lutamo

kroz životnu prosječnost

jednom svi zastanemo

na zelenoj livadi

i svojim je osmijehom činimo

zelenijom.

Ponekada mislim da živim u aleji javora, s grmovima šipka i izgorenih trava. Da velika cesta, dovoljno široka za sve ne postoji.

Poželim da svi na svijetu uz ceste imaju orahe, rane i kasne breskve, hladovinu i oazu u postinji.

Da u svakom gradu ljudi su umjetnici SRCA.

Ružica Lacić Gavranović

MI KAO NAOPAKO OKRENUTI ŽIVOT

Nije mi jasno, zašto sam te htjela sresti, zašto sam željela da si dio mene, da gledam te kako stariš ? Zašto u ovim godinama, postajem tvoja. 

Zašto te želim držati pod ruku, šetati s tobom alejama začinskog bilja, smijati se?  Vriskom zadovoljstva zauvijek zapečatiti ljubav  koja se, eto, dogodila.

Zašto sada, kada sam pregrmjela razinu bola, osjećaja koji se kao slamka slomiše. Baš danas, kada  iza sebe ostavljam brutalnost uličnoga žargona, zalutam u tvoj dio sebe. Tražim te, i pitam se...odakle ti pravo da me posjeduješ, da imaš i dio mene?  

Da me uzimaš, i ostavljaš kada poželiš pobjeći u svoj svijet...bez mene .

No ,ne krivim te jer, nikad i nisi znao da me imaš... ne na ovakav način. Nisi znao da si jutro u kojem molitvu izgovaram, da misli razbacuješ a istovremeno ih uzimaš za sebe. Nikome neću priznati da vrijeme stane baš u tvom pogledu ...da činim gluposti, izgovaram ne razumljive riječi. 

Život prije tebe je kao siva zona, sraman, bez ljubavi i kontrole...samo potreba da činim nešto za one koji nisu ni svjesni da išta činim, a usput, sam nestajala.

Mi kao ne završena misao.

Ne izrečena riječ ... kao naopako okrenuti život!

Pitam se, možemo li u zapećku duše  ispisati riječ 

LJUBAV?

Ružica Lacić Gavranović

Jesmo li odoljeli prolaznosti

Napisala bih koliko me voliš
i da to nikada nisi ni prestao
rekla bih svima da si sanjar
obučen u strogu uniformu
gdje pravila zahtijevaju manire
bolnoga odricanja
da si zadnja ne ispisana stranica
knjige kojoj povoje stvaram
ali ...ne mogu

...ljubavi, moram te pitati

Smiješ li me voljeti
možeš li ?

Šutiš

A ja se mučim s ovom pjesmom
tražeći način da opišem osjećaj
kako smo se dijelili i odvajali
kao putnici koji pokušavaju izaći
na svakoj stanici
a kada se vrata otvore
traže razlog da se još malo
zajedno voze

čekajući da onaj drugi

prvi krene

A stanice bijah
tako jedinstveno raspoređene
da sam između svake mogla
oblikovati gustoću naših tišina
i izgubljenih godina

Sjećanje na jednu šetnju
gdje bili smo bezbrižni i zaljubljeni
izazva suzu i nemir u srcu
tiho me zagrli osjećaj praznine
i bolno shvaćanje
da ni mi nismo odoljeli prolaznosti.

Na kraju rekla bih, da smo se voljeli, jako. Nije to bila obična ljubav, nego ona , koja se jednom dogodi. Ona koju u utrobi stvara valove, munje i leptire zajedno. Dogodilo se vrijeme, i nije da ono liječi... nego nas život jednostavno vodi putevima koje sami odaberemo, ili su se našli pred nama, a mi krenuli njima. Kako god, voljeli se jesmo...mislim da u nama još živi ona ljubav, možda tanja, blaža... a možda je i moralo tako biti. Jer, koga bi idealizirala, koga bi kroz sve tuge u životu za ruku držala , da nisam imala tebe? Hvala ti, iako je naša ljubav ostala u pismima, na peronima , Maksimirskim puteljcima, i u jednom ,nikad ne izrečenom
Zbogom.

Ružica Lacić-Gavranović

Za šaku ljubavi 

Odmahnem glavom

mirno gledajući za njim

dok u kriku tražim tišinu

istina je ionako

sporedna

i uvijek ima onaj isti izraz

Želim odustati od svega

Od dijaagonalnih odnosa

i prostora obuhvaćenim

zonama večeri

u kojim se krije naš odnos

Iako tvoj stručak zvijezda

raduje srce

ono ipak umire 

u nedavno procvalom 

vrtu htjenja

Želim više

puno više 

od hladne kolodvorske zore

Želim nekog tko mi može

predvidjeti putanju

jednostavno je

... ne želim mimoilaženja na pola puta

ni ljubav skupljenu u šaku

ne želim nestajati u šumovima

ni u njima tražiti tišinu.

Voljeti, jedino voljeti znam.

Ružica Lacić Gavranović

Priznajem sebe, sebi

( Jedan mali dio priče, koja još nije doživjela svoju završnicu )

Grčevito se držim nekih bajkovitih snova, a ova, kišom okupana ulica se ne uklapa u njih.

Kao da sam se zatekla u nekoj divljini, ili barem nadomak divljine.  Posljednjih godina kad bi me oprala neka depresija ili tjeskoba, On je bio odgovor, izlaz, trenutno rješenje svih boli.

Noćas ga ne želim.

Vozim dalje, brzina i nije velika, uspijevam vidjeti kako se noćni krajolik mijenja, iz kišne ravnice u brdovite predjele borovine. Postajem svjesna sebe,a mislila sam da se poznajem?  Budućnost i prošlost kao da se sudaraju bacajući me u mračne i šumovite zavoje, a emotivna gravitacija isisava me.  

U glavi pitanje, Zašto ?

Zašto je ovaj put sve drugačije ?

Mogla sam jednostavno otići do njega, prepustiti se  dodirima, dozvoliti da mi tijelo uzavre do točke usijanja i jednostavno se prepustiti strastvenom užitku. Poslije zapaliti cigaretu, uz gutljaj vina izmijeniti nekoliko praznih riječi i otići, bez pitanja koja zahtijevaju odgovore !

Ali nisam...

U jednom od tih stanja kada počinjem frizirati život kao da stanjujem kožu, cijedim krv iz vena, oduzimam sebi pravo na povrat radosti. Shvaćam da moj bajkoviti svijet nije stvaran, ali sam ga znala oživjeti, umjetnim disanjem dati mu otkucaje .

...Priznajem sebe sebi... ''Moj život već dugo nije kako treba''.

Unišit ću sve tragove tvog postojanja u sebi, obrisati tragove suza, puder, olovka, maskara. Nema te tuge koju šminka ne pokrije. 

Pitanje je samo, šta ću sa osmijehom, kako njega našminkati?

Ružica Lacić Gavranović

Pismo

Moj Svi,
Pada kiša,i nekako uz nju dođe sjeta, idu sjećanja i potreba da napišem nešto. Jer sve rjeđe komuniciramo, sve je manje prijatelja, sve više mrzovoljnih i zabrinutih lica. 
Pitam se, da li je mrzovolja znak starenja ?
Jer, nekako smo se prije radovali razgovorima, pismima, pričama, ponekom telefonskom pozivu sa one plave govornice u koju su se ubacivale kovanice, bili tužni kada bi se razgovor prekinuo a kovanica više nije bilo.

Sve češće želim imati (svoju ) plažu,štafelaj i platno, da na njemu oslikam vaša lica. A onda se dogodi to, da nestanu, raspline se. Kao da Vas sve pamtim kroz događaje, kroz osjećaje i dodire... lica su nestala.

''Pokreti su mi spori, kao da se nikuda ne žurim, lijep osjećaj , malo za promjenu.''

Nisam sretna,sreća kao da je postala nešto drugo, čak više i ne znam šta bi to trebalo biti. Koji je osjećaj smijati se,onako be razloga, na sav glas. Iako imamo sve, živimo u svijetu koji je napredan, zadovoljna sam, nema razloga da se ne smijem glasno... ali kao da je to postalo ne prikladno. Jer, svi su ozbiljni!
Mogu li pobjeći, doći nekome od Vas,ako kod Vas još ima smijeha i vedrine?
Mogu li zaboraviti ovo ovdje i pobjeći u npr. Afriku, pomagati, sjediti u potpunom mraku i smijati se plesu plamena u daljini ?

Ovdje nikada nije mrak, nikada nije tišina, ovdje je sve blještavo i bučno. Svi žure. Ovdje se ljude ne gledaju u oči, barem ne u dubinu, ne dovoljno da zapamte koje su mi boje zjenice.

Dragi moji Svi - kuda i gdje to idemo, zna li netko od nas smjer, ima li putokaza igdje?
Dok mi se netko ne javi, pismom, sjedit ću na balkonu do kasno u noć. Odlagati ću sjećanja u ovu limenu kutiju.
Iako to više i nije važno.

Ružica Lacić-Gavranović

Sama

U akustičnom prostoru

fotelja je fokus

njena elegantna uspravnost

je posebna

iako sama

( ne) i usamljena

ona je poput vrtova

 izvan grada

bujna i raskošna

otkrivam uzrok svoje tišine

nalazi se u fotografijama

koje danima gledam

želeći ih zalijepiti u album

bez korica i folije

i u kaosu želim stvoriti reda

a od svojih pokreta načiniti

bezoblične slike

koje će mijenjati dan

sama; ( izdvajam se )

od onih koji silno žele vrh

i onih koji posvete život

velikim podvizima

i žure na nacrtane šaltere uspjeha

ja sam više za operetu

onu fotelju i galeriju

i promatranje svjetlosnih signala

koji se gube i dozivaju

među tračnicama

i spojnicama života.

 ....

Otkrivam  uzrok svoje tišine kroz patnju ,jer netko mi reče

da je patnja proces koji oslobađa energiju.

 Da mu vjerujem ??

Ružica Lacić Gavranović