nedjelja, 20. prosinca 2015.

A onda, netko ode


ja kopam,
a ne znam zašto
u svojoj krajnosti postajem
odronjiva, baš kao zemlja
dok potiho postajem katran
prošlost koju kotrljam želim zakopati u tami
jer tama je uskrata svjetla i boja
u njoj isčezava neželjeno
i ne vjerujem u priču
da tamo gdje prestaje crno počinje bijelo
(možda tek sivo )
zbroj i odsutnost su nešto između
uzdam se u punine i praznine
u to nešto između
kopam po žudnji
dok tražim laganu uzrujanost
jer ne vjerujem u stanje nepostojanja
tek, ignoriranja
ipak... sretnemo li se,
bit će zato da se ne upoznamo.

Ružica Lacić Gavranović





 

četvrtak, 19. studenoga 2015.

PODRIJETLO U NOĆI




Ničeg osim podrijetla s pepeljastim zrncima prašine nemam. Osjećaj da sam negdje nekome pripadala je suhoparan, (ne)propustan.

Odumire li smisao tramvajskih pruga, života koji kola u noćnim satima velegrada?
Pitam se; ako te sretnem , hoćeš li biti sjena, imati oblik, možda se korakom odati? Hoću li razlikovati tvoje lice od ostalih, ili ću jednostavno proći kroz sjenu ne osjetivši da si moj odraz, slika, da si JA.

Opet se vraćam podrijetlu koje noću mislima šeta, obruču, kao kruni od tišine. Sjeni koja tresne, pa opet usporeno luta svemirom. Izopačenost misli se počinje igrati, stvarati vlastite sjene, opsjedati me slikama koje nestaju čim zatreptim. Bože, pomislim, gdje je šutljivi mjesec, ili glasna zvijezda koja se zrcali u najmodrijim tišinama moje svijesti, gdje je život, tramvajska pruga ?
Možda si u kretnji, ili sam ta kretnja ja. Nalik si na nježnost koju vjekovima tražim vrteći se u sjedalu ringišpila kojeg se luđački bojim, a ipak, privlači me ta vrtoglava visina, ta sila koja izaziva strah. Nečija ruka je uhvatila moju, mrak je napeo niti, vezao ih, znam...tu si.


Noć polako izdiše, s njom nestaju sve sjene, mirisi ludila i bunila, koja opsjedaju tišine ubogih ložnica, i nemirnih spavača u njima. Oduzima nijemost sjeni, vraća podrijetlo mom tijelu, opipljivu stvarnost. Ipak, u sebi čuvam sjene, ćutim te noći, mjesec koji se u obruč tišine ušuškao.
Ne želim u danu izgubiti sve tragove tebe.





petak, 14. kolovoza 2015.

Na usnulom trijemu čekam rujan


Makar u skromnoj jasnoći i ovaj kolovoz je na izmaku, potrošen na nespretnost osobnog (ne) znanja. Sve u meni se zadržalo puno više od uobičajenog. I tvrdoglavo strpljenje i nijemi ponos, sve.  Hvatajući znakove hodam po marginama, iako ne priznajem, ali, osjećam se dobro na rubu različitosti.

Pristojnost mi nalaže da pozdravim gospođu sa osmog kata, zgrade u kojoj ne živim.
Poznavanje iste mogu zahvaliti njenom vječnom kaputu (ne)poznate boje ( a o (ne)mirisu neću govoriti), bez kojeg je nikada ne vidje.
Pristojnost kažem, iako se i ona negdje sakrila u mjesecu bola, nejasnoća i pozamašnog broja otvorenih koverti, uredno složenih jedna na drugu. Koga briga za njih, onako bijele, podsjećale su me na radost,a  radost ne osjećam... u njima su ionako samo brojke i poneka riječ, suha, bezosjećajna, gruba , rekla bih narednička. Sve je unutra s rokovima, i sve je ''moraš''.

Tužan mimohod bolnih dana kao koračnica stupa mozgom.
Istovremeno kao da čujem sudački čekić, i glas koji govori – gotovo je.
Možete nastaviti živjeti. Hvala, potrajat će ... ipak , hvala.
Nošena mislima stojim na usnulom trijemu, čekajući svoj rujan, u njemu se rodila jedna posebna žena.

Ružica Lacić Gavranović

subota, 20. lipnja 2015.

VRISAK DUŠE




živim kraj stražnjih stuba
nekog posrnulog hotela
uz  katran
gdje sve smrdi
a zvonce obližnjeg mesara
mi udara po glavi
noću trulež isparava
a osušene emocije
ispraćaju bol 
dok u sebi čuvam govor
koji nitko čuo nije
osporavam tugu
trudeći se ne nestati u
ovom hrapavom vremenu
ponekad u meni nemir raste
i duša vrišti
a osušeno grlo
dugo  ne izgovara
ni jedne riječi
to beskrajno trčanje
po zagušljivim i sparnim
podrumima gdje pjesnici
zagrljeni tišinom
poeziju svoju ljube
umara
želim mirovati
jer
nije to tako davno bilo
možda tek prije nekog ljeta
bijah odjevena u boje
što nose radost
grč
čežnju
 i strast
... osviještena stalnost potrebu budi

Ružica Lacić Gavranović



nedjelja, 24. svibnja 2015.

Bojim se , a u duši tišina




Spuštajući se na zemlju ljubav se pretvarala u tiho i profinjeno beznađe.
Misli potaknute čežnjom, kao svijet bez gravitacije nastanjuju se u krhko tijelo.
Slušam vijesti, mnogi najavljuju da će napustiti zemlju, ognjišta, ali ne sada, ne u ovom trenutku.
Jer, kao da je njezina plodnost tek privid, kao da je sigurnost tamo, iza visokog zida...u onom dalekom i izlizanom svijetu
ukrašenom lažima šarenih lampica!?

U blizini sam napuštenih kuća, starih dvoraca, izdubljenih stabala protkanih crvotočinom.
To, meni prividno, (ne ) zemaljsko mjesto kao labirint u mraku s tek pokojom iskricom svjetlosnog snopa,
gdje jasno čujem udaranje vode o stjenke zidova. Taj zvuk mi  stvara nepoznatu tugu.
A noć traje i traje, ne mijenja, kao da će trajati zauvijek. 

U magli boje jantara zrak je gust, i ne probojan,gotovo vidljiv.
Vreće grahorica podsjećaju na kraj.
Trulež cvijeta.

Mrak, koji se ovija oko rubova kuća, posve je fluidan. Zarobljena u snu, gdje vrište pusti trijemovi
i ušutkana crkvena zvona iz kojih tišina probija zvučni zid,snaga vode kao da me nosi,obuzima .
U stanju košmara lebdim u talogu fantazije s bićima koja traže izlazak iz maglenih polja. Bijes ne pomaže, kao ni traženje krivca koji se gubi u kaotičnim slikama koje od nekud stalno pristižu.
Bojim se ,a u duši tišina, srce još ima ritam. 
Zvuči zlokobno... kao glas koji govori : dao sam vam skloništa,podario ljepote,radost... ali i bol koju nećete nikada zaboraviti.
Kao da su nas zarobili stupovi zemlje,tu zadnju iluziju stvaranu stoljećima žele zdrobiti,prekriti svijet umoran od bola i tuge.

Dok u zarobljenim sudbinama čekamo svanuće i govorimo ne razumljivim jezicima,u zapisima stoji da sve je jednom bilo plavo,opisana je čudesna povezanost duša, srodnost s dijamantom koji spaja međe, nestvarno sa stvarnim svijetom.Jer moje svjetlo,prostor,zvuk, sav moj svijet... sasvim je izvan vremena.
Priroda je doista čudesna ,savršeno posložena,jasna i staložena,vremenski uštimana.
Počnimo se prema njoj ponašati s poštovanjem..

Ružica Lacić Gavranović
24.5.2014

nedjelja, 17. svibnja 2015.

Tišinom koračam



Kao da skončavam
u nadi bez svrhe
u zagasitim i nezamjetnim bojama
trošim dan za danom
nudeći tek prolazak
kroz izgubljenost

Već dugo prešućujem
ljubav i molitvu
lomaču i ljutu bol
oblake i nevrijeme
stojeći  izvan kruga
podatna za kovitlac emocija

Uštimavam posuđeni glas
gušeći vrisak osobnosti
tu trunku što osta od ognja
kao kap u šupljini
tražim trag
sliku
tek grafit sebe
na zidu sadašnjosti

Ružica Lacić Gavranović






ponedjeljak, 4. svibnja 2015.

Ostavi mi noć za san



Znane su mi noći
zrcaljenje i crne
kao rupe u ozonskom ponoru
te noći postaju
odsutna granica
tihi mimohod  
između punine i praznine
nastanjuješ se u meni
kao lagana uzrujanost
a tamu kao uskratu odnosiš
i nisam ravnodušna
već odsutna
zbog oplakivanja
oči su dobile boju  beznađa
a iščekivanja iščezavaju
kao nešto prošlo
nastanjuje se nijemost
a krnja sadašnjost moli
za neizvjesnu budućnost
u kojoj žudim za noćima
u kojim je san predubok
i neizgovoriv.

Ružica Lacić Gavranović



ponedjeljak, 27. travnja 2015.

RITAM LJUBAVI




Znam da ću se pronaći
u procjepu
gdje si me ostavio
u nekom
budućem vremenu
i danu
u kojem
nema suza
ni kaotične radosti
dok u sasječenom ponosu
vrišti tijelo
glas mi je tih
svijet tada
možda bude očišćen
od oholosti i izdaja
jer ljubav
kojim ću se
u ponoć zaogrnuti
bit će poput svjetionika
a vrijeme
nestvarno i ranjivo
razvlačit ću u nedogled
kao topli
prosinački dan
stvarajući
slikovit način trajanja
pronaću se
u lažnim zavjetima
na dovratku  
nemile samoće
postat ću šapat
utopiti se u zraku
punom opalog lišća
i svečane grmljavine
bit ću tužan avetinjski krik
koji čeka proljeće
i nebo u purpurnom sjaju
...  ljubav
koja je pronašla svoj ritam.

Ružica Lacić Gavranović


 

četvrtak, 23. travnja 2015.

Jedna onako... svakodnevna



Bože
samo ti ostaješ
vječan i nevidljiv
a opet, jasan

Gledam, ničega nema od lani
presušila su i korita rijeka
a u monotoniji okrutne svakodnevnice
živi svitanje iščekivanja

Želja mi je dodirnuti zemlju
i travu koja je tek nikla
osluhnuti je

Oskudicom dotaknuti bogate
samo dotaknuti
da ih neka šarmantna
svakodnevnica običnih
ljudi zapljusne

Jer, čini mi si
da su ispod svog oklopa
utonuli u sanje
hladnoćom okovani
gotovo do nepristojnosti
uvaženi i tašti žive

I svejedno im je što nebo
kišu ne sluti
što usjeva nema
i što ja pričam
i vjerujem u ljude
a drago mi je da postoje

Iako često lutamo
kroz životnu prosječnost
jednom svi zastanemo
na zelenoj livadi
i svojim je osmijehom činimo
zelenijom.

Ponekada mislim da živim u aleji javora, s grmovima šipka i izgorenih trava. Da velika cesta, dovoljno široka za sve ne postoji.
Poželim da svi na svijetu uz ceste imaju orahe, rane i kasne breskve, hladovinu i oazu u postinji.
Da u svakom gradu ljudi su umjetnici SRCA.

Ružica Lacić Gavranović



nedjelja, 12. travnja 2015.

MI KAO NAOPAKO OKRENUTI ŽIVOT




Nije mi jasno, zašto sam te htjela sresti, zašto sam željela da si dio mene, da gledam te kako stariš ? Zašto u ovim godinama, postajem tvoja. 
Zašto te želim držati pod ruku, šetati s tobom alejama začinskog bilja, smijati se?  Vriskom zadovoljstva zauvijek zapečatiti ljubav  koja se, eto, dogodila.
Zašto sada, kada sam pregrmjela razinu bola, osjećaja koji se kao slamka slomiše. Baš danas, kada  iza sebe ostavljam brutalnost uličnoga žargona, zalutam u tvoj dio sebe. Tražim te, i pitam se...odakle ti pravo da me posjeduješ, da imaš i dio mene?  
Da me uzimaš, i ostavljaš kada poželiš pobjeći u svoj svijet...bez mene .

No ,ne krivim te jer, nikad i nisi znao da me imaš... ne na ovakav način. Nisi znao da si jutro u kojem molitvu izgovaram, da misli razbacuješ a istovremeno ih uzimaš za sebe. Nikome neću priznati da vrijeme stane baš u tvom pogledu ...da činim gluposti, izgovaram ne razumljive riječi. 

Život prije tebe je kao siva zona, sraman, bez ljubavi i kontrole...samo potreba da činim nešto za one koji nisu ni svjesni da išta činim, a usput, sam nestajala.

Mi kao ne završena misao.
Ne izrečena riječ ... kao naopako okrenuti život!
Pitam se, možemo li u zapećku duše  ispisati riječ 
LJUBAV?

Ružica Lacić Gavranović



četvrtak, 2. travnja 2015.

Jesmo li odoljeli prolaznosti




Napisala bih koliko me voliš
i da to nikada nisi ni prestao
rekla bih svima da si sanjar
obučen u strogu uniformu
gdje pravila zahtijevaju manire
bolnoga odricanja
da si zadnja ne ispisana stranica
knjige kojoj povoje stvaram
ali ...ne mogu



...ljubavi, moram te pitati


Smiješ li me voljeti
možeš li ?

Šutiš

A ja se mučim s ovom pjesmom
tražeći način da opišem osjećaj
kako smo se dijelili i odvajali
kao putnici koji pokušavaju izaći
na svakoj stanici
a kada se vrata otvore
traže razlog da se još malo
zajedno voze
čekajući da onaj drugi

prvi krene

A stanice bijah
tako jedinstveno raspoređene
da sam između svake mogla
oblikovati gustoću naših tišina
i izgubljenih godina

Sjećanje na jednu šetnju
gdje bili smo bezbrižni i zaljubljeni
izazva suzu i nemir u srcu
tiho me zagrli osjećaj praznine
i bolno shvaćanje
da ni mi nismo odoljeli prolaznosti.

Na kraju rekla bih, da smo se voljeli, jako. Nije to bila obična ljubav, nego ona , koja se jednom dogodi. Ona koju u utrobi stvara valove, munje i leptire zajedno. Dogodilo se vrijeme, i nije da ono liječi... nego nas život jednostavno vodi putevima koje sami odaberemo, ili su se našli pred nama, a mi krenuli njima. Kako god, voljeli se jesmo...mislim da u nama još živi ona ljubav, možda tanja, blaža... a možda je i moralo tako biti. Jer, koga bi idealizirala, koga bi kroz sve tuge u životu za ruku držala , da nisam imala tebe? Hvala ti, iako je naša ljubav ostala u pismima, na peronima , Maksimirskim puteljcima, i u jednom ,nikad ne izrečenom
Zbogom.


srijeda, 1. travnja 2015.


Za šaku ljubavi 

Odmahnem glavom
mirno gledajući za njim
dok u kriku tražim tišinu
istina je ionako
sporedna
i uvijek ima onaj isti izraz

Želim odustati od svega

Od dijaagonalnih odnosa
i prostora obuhvaćenim
zonama večeri
u kojim se krije naš odnos

Iako tvoj stručak zvijezda
raduje srce
ono ipak umire 
u nedavno procvalom 
vrtu htjenja

Želim više
puno više 
od hladne kolodvorske zore

Želim nekog tko mi može
predvidjeti putanju
jednostavno je

... ne želim mimoilaženja na pola puta
ni ljubav skupljenu u šaku
ne želim nestajati u šumovima
ni u njima tražiti tišinu.

Voljeti, jedino voljeti znam.

Ružica Lacić Gavranović




ponedjeljak, 30. ožujka 2015.


Priznajem sebe, sebi

( Jedan mali dio priče, koja još nije doživjela svoju završnicu )

Grčevito se držim nekih bajkovitih snova, a ova, kišom okupana ulica se ne uklapa u njih.
Kao da sam se zatekla u nekoj divljini, ili barem nadomak divljine.  Posljednjih godina kad bi me oprala neka depresija ili tjeskoba, On je bio odgovor, izlaz, trenutno rješenje svih boli.

Noćas ga ne želim.
Vozim dalje, brzina i nije velika, uspijevam vidjeti kako se noćni krajolik mijenja, iz kišne ravnice u brdovite predjele borovine. Postajem svjesna sebe,a mislila sam da se poznajem?  Budućnost i prošlost kao da se sudaraju bacajući me u mračne i šumovite zavoje, a emotivna gravitacija isisava me.  

U glavi pitanje, Zašto ?
Zašto je ovaj put sve drugačije ?
Mogla sam jednostavno otići do njega, prepustiti se  dodirima, dozvoliti da mi tijelo uzavre do točke usijanja i jednostavno se prepustiti strastvenom užitku. Poslije zapaliti cigaretu, uz gutljaj vina izmijeniti nekoliko praznih riječi i otići, bez pitanja koja zahtijevaju odgovore !
Ali nisam...
U jednom od tih stanja kada počinjem frizirati život kao da stanjujem kožu, cijedim krv iz vena, oduzimam sebi pravo na povrat radosti. Shvaćam da moj bajkoviti svijet nije stvaran, ali sam ga znala oživjeti, umjetnim disanjem dati mu otkucaje .

...Priznajem sebe sebi... ''Moj život već dugo nije kako treba''.

Unišit ću sve tragove tvog postojanja u sebi, obrisati tragove suza, puder, olovka, maskara. Nema te tuge koju šminka ne pokrije. 
Pitanje je samo, šta ću sa osmijehom, kako njega našminkati?

Ružica Lacić Gavranović


nedjelja, 29. ožujka 2015.


Pismo

Moj Svi,
Pada kiša,i nekako uz nju dođe sjeta, idu sjećanja i potreba da napišem nešto. Jer sve rjeđe komuniciramo, sve je manje prijatelja, sve više mrzovoljnih i zabrinutih lica. 
Pitam se, da li je mrzovolja znak starenja ?
Jer, nekako smo se prije radovali razgovorima, pismima, pričama, ponekom telefonskom pozivu sa one plave govornice u koju su se ubacivale kovanice, bili tužni kada bi se razgovor prekinuo a kovanica više nije bilo.


Sve češće želim imati (svoju ) plažu,štafelaj i platno, da na njemu oslikam vaša lica. A onda se dogodi to, da nestanu, raspline se. Kao da Vas sve pamtim kroz događaje, kroz osjećaje i dodire... lica su nestala.

''Pokreti su mi spori, kao da se nikuda ne žurim, lijep osjećaj , malo za promjenu.''

Nisam sretna,sreća kao da je postala nešto drugo, čak više i ne znam šta bi to trebalo biti. Koji je osjećaj smijati se,onako be razloga, na sav glas. Iako imamo sve, živimo u svijetu koji je napredan, zadovoljna sam, nema razloga da se ne smijem glasno... ali kao da je to postalo ne prikladno. Jer, svi su ozbiljni!
Mogu li pobjeći, doći nekome od Vas,ako kod Vas još ima smijeha i vedrine?
Mogu li zaboraviti ovo ovdje i pobjeći u npr. Afriku, pomagati, sjediti u potpunom mraku i smijati se plesu plamena u daljini ?
Ovdje nikada nije mrak, nikada nije tišina, ovdje je sve blještavo i bučno. Svi žure. Ovdje se ljude ne gledaju u oči, barem ne u dubinu, ne dovoljno da zapamte koje su mi boje zjenice.
Dragi moji Svi - kuda i gdje to idemo, zna li netko od nas smjer, ima li putokaza igdje?
Dok mi se netko ne javi, pismom, sjedit ću na balkonu do kasno u noć. Odlagati ću sjećanja u ovu limenu kutiju.
Iako to više i nije važno.


subota, 28. ožujka 2015.



Sama

U akustičnom prostoru
fotelja je fokus
njena elegantna uspravnost
je posebna
iako sama
( ne) i usamljena
ona je poput vrtova
 izvan grada
bujna i raskošna
otkrivam uzrok svoje tišine
nalazi se u fotografijama
koje danima gledam
želeći ih zalijepiti u album
bez korica i folije
i u kaosu želim stvoriti reda
a od svojih pokreta načiniti
bezoblične slike
koje će mijenjati dan
sama; ( izdvajam se )
od onih koji silno žele vrh
i onih koji posvete život
velikim podvizima
i žure na nacrtane šaltere uspjeha
ja sam više za operetu
onu fotelju i galeriju
i promatranje svjetlosnih signala
koji se gube i dozivaju
među tračnicama
i spojnicama života.
 ....
Otkrivam  uzrok svoje tišine kroz patnju ,jer netko mi reče
da je patnja proces koji oslobađa energiju.
 Da mu vjerujem ??


Ružica Lacić Gavranović