Spuštajući se na zemlju ljubav se pretvarala u tiho i profinjeno beznađe.
Misli potaknute čežnjom, kao svijet bez gravitacije nastanjuju se u krhko tijelo.
Slušam vijesti, mnogi najavljuju da će napustiti zemlju, ognjišta, ali ne sada, ne u ovom trenutku.
Jer, kao da je njezina plodnost tek privid, kao da je sigurnost tamo, iza visokog zida...u onom dalekom i izlizanom svijetu
ukrašenom lažima šarenih lampica!?
U blizini sam napuštenih kuća, starih dvoraca, izdubljenih stabala protkanih crvotočinom.
To, meni prividno, (ne ) zemaljsko mjesto kao labirint u mraku s tek pokojom iskricom svjetlosnog snopa,
gdje jasno čujem udaranje vode o stjenke zidova. Taj zvuk mi stvara nepoznatu tugu.
A noć traje i traje, ne mijenja, kao da će trajati zauvijek.
U magli boje jantara zrak je gust, i ne probojan,gotovo vidljiv.
Vreće grahorica podsjećaju na kraj.
Trulež cvijeta.
Mrak, koji se ovija oko rubova kuća, posve je fluidan. Zarobljena u snu, gdje vrište pusti trijemovi
i ušutkana crkvena zvona iz kojih tišina probija zvučni zid,snaga vode kao da me nosi,obuzima .
U stanju košmara lebdim u talogu fantazije s bićima koja traže izlazak iz maglenih polja. Bijes ne pomaže, kao ni traženje krivca koji se gubi u kaotičnim slikama koje od nekud stalno pristižu.
Bojim se ,a u duši tišina, srce još ima ritam.
Zvuči zlokobno... kao glas koji govori : dao sam vam skloništa,podario ljepote,radost... ali i bol koju nećete nikada zaboraviti.
Kao da su nas zarobili stupovi zemlje,tu zadnju iluziju stvaranu stoljećima žele zdrobiti,prekriti svijet umoran od bola i tuge.
Dok u zarobljenim sudbinama čekamo svanuće i govorimo ne razumljivim jezicima,u zapisima stoji da sve je jednom bilo plavo,opisana je čudesna povezanost duša, srodnost s dijamantom koji spaja međe, nestvarno sa stvarnim svijetom.Jer moje svjetlo,prostor,zvuk, sav moj svijet... sasvim je izvan vremena.
Priroda je doista čudesna ,savršeno posložena,jasna i staložena,vremenski uštimana.
Počnimo se prema njoj ponašati s poštovanjem..
Ružica Lacić Gavranović
24.5.2014
