Misterij prošlog života
Navršila sam sedamdeset i petu, koraci i misli su sve sporiji. Ali srce, još treperi. Što od uzbuđenja da ću nakon toliko godina vidjeti Oštricu,dio otoka koji s godinama nije izblijedio iz kaotičnih mi misli,što od naprezanja da dovučem umorno tijelo na uzvišeno tlo zvano Kalifornija.
- Nisam ondje bila svih ovih Sedamdeset i pet godina, možda i duše, cijeli jedan život. Ostavila sam tamo japanke, posteljinu sa uzorkom plavih cvjetića,kavu u
- staklenoj bočici( takve su se tada radile ). Ostavila sam( sebe) djevojku zaljubljenu u Njega i more.
Sjećam se te posljednje godine, bila sam posebno čangrizava,tvrdoglava, povremeno čak i mrzovoljna, samoljubiva i tašta. Kao da nisam bila sposobna za prijateljstvo,niti za bilo kakvu urođenu mi ljudsku sklonost.
Zapela u nemoćne želje i vrtloge strasti koje sam u sebi smirivala, odsijecala sam se od svake radosti. Ne sjećam se puno tog ljeta, tek cvrčka, maslina, i pogleda zelenih očiju umornih od čekanja da shvatim sebe.
- Misterij prošlog života je kaotičan. Ta, tako se živjelo!
Osim Oštrice,voljela sam knjige,pisanje, crtanje po bjelini papira. Voljela sam plavetnilo mora, tu snagu,ponos i prkos vala. A bojala sam se dubine,plutanja na leđima..al' voljela sam njega, jer Oštrica je On.
- Jedne jeseni poslije mog četrdesetog rođendana odveo me u neki bar...detalji su pali u zaborav,a u većoj mjeri i sjećanja kruže , kao sunce oko zemlje, potrebno je vremena da se krug odvrti, i sve posloži.
Te večeri sam bila njegova noćna dama,žena za pratnju,kad muškarac poželi malo neobaveznog druženja.
Bila sam sjajna žena za noć, dan me je usporavao. Odveo me na putovanje gdje je nekad u nekom svom životu pristao i Gulliver, u luku Luggnaggusu, pričali su da tamo žive besmrtnici ( stuldbruzi).
Na trenutak sam zavidjela njihovoj sudbini,pa ih pokušah zadiviti znanjem o piscima,plavetnilu mora na jednoj njima neznanoj Oštrici, o životu, zanosnom životu ,prije , i u vrijeme zelenih mi očiju, koje mijenjale su tog tog istog življenja.
Bez riječi je slušao moje izlaganje.
U tom bezvremenskom tjesnacu odjednom me zapljusnu miris plijesni, ustajalosti, i neke,neobično tihe tišine.
Moje su oči srele njegove, i kao da sam ušla u njih, stopljena s njegovim mislima,bila sam na Otoku s nebesko plavim morem. Uvala Boce me je zazvala.
Luka Luggnaggu je ostajala iza naših leđa. On moj zaštitnik, ja njegova dama, išli smo ka domu.
- U tih nekoliko godina bila sam noćna frajla ( govorili su da je to ime cvijeta koji cvjeta samo noću ), pjevačica u osobnom aranžmanu( kupaonski cabaret ), pjesnikinja za svoju dušu. I, žena, njemu, načelniku malog mjesta, ljubavnica nekom vozaču, uredniku poznate novinske kuće dugo sam bila čežnja. Život me odnosio u naručje noćnog čuvara za vrijeme izbivanja mog načelnika.
- A samo sam Tebi ljubav bila, Ti meni ljubav si ostao
Godišnja doba su se mijenjala, tako je i moj burni život poprimao sporiji ritam. Ispunjavala sam svoje želje kao da su od životne važnosti.
Ostala mi je samo jedna, slikanje uz more.
Ustala sam, uzela davno kupljeni štafelaj i boje,i krenula put plaže. Razmazujući boje po bijelom platnu slikala sam život, tugu,. Tragove bola oslikavala sam bojom očeva remena.Modrice života lijepila sam na platno, pretvarala ih u stihove ne tražeći u sebi pjesnikinju. Bio je to trenutak pročišćavanja.
- Noćni život s načelnikom bio je siromašan prožet dužnošću ispunjavanja praznih dodira,strast su nadomještali, vozač, čuvar, urednik.
- ...do susreta s tobom, ljubav , nitko.
Misterij prošlog života kao da kola današnjim, iako te upozna prekasno, baš kao prije Sto i nešto godina...postao si moja sadašnjost. Jer i pri samom kraju mog života, odvijao se naš život,svaki predmet bio je komadić slagalice protekih dana.
Požutjele fotografije zaboravljenih gradova, lica muškaraca što obilježiše moj život,blijede.
- Izmirena sa svima, naročito sa sobom,ispraćam sunce svaku večer,kako odlazi u neki drugi grad, grijati neke druge ljude.
- Čekajući svitanje budna, prizivala sam sjećanja, na ljeta provedena zajedno, na godine koje prohujale su kao oluja, ostavljajući za sobom trag i po koju krhotinu minulog življenja. Lomeći plodove vrijednih ruku,ta oluja bile su rupe u sjećanju, krateri nemilostivi godinama na izmaku.
Umrla sam kao što sam i živjela, na mahove turbulentna,čangrizava,tvrdoglavo odbijajući živjeti posljednje dane u bolnici, ponekad tašta, baš kao i naše zadnje ljeto na Oštrici. Nesposobna za bilo koji oblik prilagodbe, željela sam posljednje sate biti svoja, s Tobom.
U svojoj Sedamdeset i petoj sam te voljela vjerno kao i danas...u ovom drugom, novom životu.
Ružica Lacić Gavranović
