Ne gledaš
me, jer ne znaš da te gledam
Po licu me
pljusnu tvoja
nikad dovoljno
oplakana smrt
jučer te
vidjeh u licu stranca
u zgrčenom
pogledu čovjeka
zaiskri tvoj
izgubljeni osmijeh
uplašim se
zaborava i mirnoće u sebi
plaštevima
pokušavam sakriti samoću
tražeći
tek pokoji tračak sjećanja
zalijepljenog
za to grubo platno
dok čekam
da proključa voda
za šalicu
čaja od đumbira
meda i
limuna
( što pili
smo svako poslije podne)
vrijeme u
meni tutnji
ponekad zaboli
sjećanje
poželim da
umukne i ta tišina
da me
sretneš negdje onako
lijepu,
mladu, namirisanu i očuvanu
da ovo
vrijeme prestane gmizati
vlastite
ruke da ostavim negdje
gdje ih
neće suze vlažiti
da hodam
razgolićena i neprepoznatljiva
kose
obojene u crno
i lica rumenog od smijeha i stida
dok u sebi
neprestano pjevam
pogleda usmjerenoga u
majušnu točku svemiraRužica Lacić Gavranović
