KAD LJUBAV POSTANE BOL
(na temu, nasilje nad ženama )
U ime ljubavi spalila je osmijeh , dodir proljetnog sunca izbjegavala. Spržila svu mekoću duše,plamen u srcu ugasila. Osmjehnu se tek grijehu,bol njegova dodira prihvatila, tišinu kao haljinu obukla, i u sivu,pomalo ispranu svakodnevnicu zakoračila.
Kleknula je na prljavi pod,ne mareći na bol koja joj je koljena rezala,samo je gledala to maleno lice,stisnuto pod starom dekom od grube vune,a suze su je opet gušile,i same u sebi potonule. Ne govoreći ništa stisnula se uz to malo tijelo,zagrlila jedino što je vrijedno, jedino što je imala.
Mislima je razgovarala sa sobom,stavljajući na stari štednjak mali lončić , u njemu nešto mlijeka...bit će dosta, pomislila je,još malo kruha i marmelade ,za jutro dovoljno. A poslije ćemo otići do trgovine po nešto za ručak,moramo malo i na zrak,zar ne ljubavi, šapnula je dječaku koji je spavao pod tom grubom dekom.
Pogled joj zastade na njegovu licu, smiješak koji joj je podario bio je dovoljan za cijeli dan radosti.Gradila je život ispočetka, bez Ivana,bez njegovih i svojih roditelja ,bez posla,novca,kuće,ali i bez stalnih svađa, šamara,bez prijekornih pogleda,ljubomore koja je nadilazila zdrav razum.Gradila je početak nekog starog zaboravljenoga života. Za sebe i svog sina.
Mutna stakla na starim prozorima odavali su znakove ništavila,dna na kojem se našla. Kišne kapi ispirale su dodire,odnosile prljavštinu u slivnik nekog još dubljeg dna. Stresala se, kao da će trzajem tijela otići svi dodiri koji su tu noć tijelom joj prošli, kružeći njenim golim bedrima i grudima. Udahnula je zrak koji se kao gusta masa obavijao oko nje,gušio ju je čak i plamen u staroj peći.
Pogled na maleno sklupčano tijelo u improviziranom krevetu jače je zaboli.U tom trenutku, kao da ,umirala je.
Jutro je došlo brže nego je željela. Ustala je,tiho na prstima došla do peći u kojoj je joj bilo malo žara,ubacila nekoliko grančica i vatra se počela buditi,blago se nasmiješila,pucketanje u peći ju je smirivalo. Uzdahnula je i odmahnula glavom, NE, reče na glas ...sada sam ovdje,sama,nema nazad.
Ružica Lacić-Gavranović
( poetska grupa Snovi moga srca)
17.1.2013
