NA
DRUGOJ STRANI SVIJETA
U
dubini, gdje vrijeme kao takvo ne postoji postali smo tek sjene u predvečerju.
Nismo pokušali ni trag ostaviti. Među nama je duboki jaz, tišina, toliko
glasna da drobi riječi koje lebde. Kao ne napuhani baloni smo, prazni, i željni zraka. Jedno drugom
preblizu.
Živimo život, svako svoj, i onaj naš ...zajednički.
Živimo život, svako svoj, i onaj naš ...zajednički.
Ti znaš, tko sam ja- ja znam, tko si ti.
...I kao da ne postoji ništa važnije od milostive tišine i ukrasnih riječi koje
naprosto ne osjetimo. Nego ih pukom navikom dodajemo jedno drugom.
Popunilo me
ovo vrijeme koje kao promatrač korača uz mene...iako, pokušavam biti
neprimjetna, ne napušta me.
ili,da zažmirim i hodam unatrag.
U među igri misli i kišnih kapi postajem tek uzlet prašine pod stopama prolaznika, koji ne slute peludne misli.
Gledam s divljenjem kako se rastapa naš suludi suživot, trenje ga urušava, dio po dio.
U praznoj sobi kuca sat, čudno je. Nema mene, tebe... nikoga, čak ni sjene koju ostavismo u predvečerju. Tek omeđeni koraci koji u probuđenom jutru mislima bijeg bilježe.
Uranjam, u nova nadahnuća . Na drugoj strani svijeta sam,drugoj strani života, bez riječi i progutanih tuga, bez tebe.
Sama!
...Obnavljam dan!
Ružica Lacić Gavranović
