KOLIKO ME IMAŠ
Koliko me imaš - usred riječi, zastala sam?
Oblikujem sudbinu kao korake u snu,ako te izgubim, iznova te pronaći, bit će moguće, jedino u drugom životu. Možda tek
u melodiji Mozarta,ali upitno je, koliko me imaš u sebi ? Hoću li tada biti
sjena, vidljiva, tek ljubavi?
Oprosti mi što u stihovima nered vlada. Al' pitam se : Koliko
me imaš, da me zadržati možeš,samo pogledom,a noć se penje i silazi, dodiruje
mi ruke, krade me od tebe.
Imaš li me toliko da treperim od miline, i ne dodirujući ,da
me voliš – da te volim ?
Udaljuješ se na vršcima prstiju, nahranjen mirisom mog
tijela,kao prazan zrak si, bez uzdaha ili jecaja...odlaziš.
Naličjem mojim sjena se spušta, ne primjećuješ preobražaj.
I ne govori ništa, ako
me u sebi nemaš, ili sam tek kap na staklu, spremna sam da se u kristalić leda
pretvorim. Ja više ne znam,tko si i kakav si
,koliko me imaš, ni gdje da te čekam?
Zaputi se,negdje, stopi se s novom zrakom, jer nemaš me dovoljno u
sebi ,ni za, dan.
Koračat ćemo iz tišine
u tišinu, nesvejsni sebe,a rubovi se već mrve,sjena nagovještava kraj.
Ostat ćemo tek neizoštrena slika,okrznut profil...između nas,
praznina vremena.
Ružica Lacić Gavranović
