ugasilo se sunce
miris spržene trave
nježno i nasumično golica
nosnice
dok se prašina u večernjem obilasku
kao ljepota koja rađa užas
pretvara rahlu zemlju
u isušeno korito rijeke
koja beciljno vijuga
gradom bez ljudi
polako utiskuje u pore tijela
kao da su zemljopisne karte
propustile podatke
izbjegavajući slike s dna
savršenih putovanja
umirujem tijelo meditacijom
svijet u nutrini
prati zanos orguljaša
kojeg stvaram iz raskošne pustoši
... misli imaju zvuk
baš kao što i ljubav uvijek boli
i kao da nikome ne smeta
što ''čovjek''
izumire
guram svoj stari bicikl
praćena lavežom napuštenog psa
koji sanja obecani dom
gomilu kosti
čitam novine bez i jednog retka
osjećaj tišine i nemoći prisutan je
kao da nas je netko sve
izvrnuo naopačke
ne bi li iz nas uspio izvući
još pokoju laticu
ljudskosti
u zaglibljenom ''boljem životu''
Ružica Lacić Gavranović
