Ničeg osim podrijetla s pepeljastim zrncima prašine nemam. Osjećaj da sam negdje nekome pripadala je suhoparan, (ne)propustan.
Odumire li smisao tramvajskih pruga, života koji kola u noćnim satima velegrada?
Pitam se; ako te sretnem , hoćeš li biti sjena, imati oblik, možda se korakom odati? Hoću li razlikovati tvoje lice od ostalih, ili ću jednostavno proći kroz sjenu ne osjetivši da si moj odraz, slika, da si JA.
Opet se vraćam podrijetlu koje noću mislima šeta, obruču, kao kruni od tišine. Sjeni koja tresne, pa opet usporeno luta svemirom. Izopačenost misli se počinje igrati, stvarati vlastite sjene, opsjedati me slikama koje nestaju čim zatreptim. Bože, pomislim, gdje je šutljivi mjesec, ili glasna zvijezda koja se zrcali u najmodrijim tišinama moje svijesti, gdje je život, tramvajska pruga ?
Možda si u kretnji, ili sam ta kretnja ja. Nalik si na nježnost koju vjekovima tražim vrteći se u sjedalu ringišpila kojeg se luđački bojim, a ipak, privlači me ta vrtoglava visina, ta sila koja izaziva strah. Nečija ruka je uhvatila moju, mrak je napeo niti, vezao ih, znam...tu si.
Noć polako izdiše, s njom nestaju sve sjene, mirisi ludila i bunila, koja opsjedaju tišine ubogih ložnica, i nemirnih spavača u njima. Oduzima nijemost sjeni, vraća podrijetlo mom tijelu, opipljivu stvarnost. Ipak, u sebi čuvam sjene, ćutim te noći, mjesec koji se u obruč tišine ušuškao.
Ne želim u danu izgubiti sve tragove tebe.
