samo ti ostaješ
vječan i nevidljiv
a opet, jasan
Gledam, ničega nema od lani
presušila su i korita rijeka
a u monotoniji okrutne svakodnevnice
živi svitanje iščekivanja
Želja mi je dodirnuti zemlju
i travu koja je tek nikla
osluhnuti je
Oskudicom dotaknuti bogate
samo dotaknuti
da ih neka šarmantna
svakodnevnica običnih
ljudi zapljusne
Jer, čini mi si
da su ispod svog oklopa
utonuli u sanje
hladnoćom okovani
gotovo do nepristojnosti
uvaženi i tašti žive
I svejedno im je što nebo
kišu ne sluti
što usjeva nema
i što ja pričam
i vjerujem u ljude
a drago mi je da postoje
Iako često lutamo
kroz životnu prosječnost
jednom svi zastanemo
na zelenoj livadi
i svojim je osmijehom činimo
zelenijom.
Ponekada mislim da živim u aleji javora, s grmovima šipka i izgorenih trava. Da velika cesta, dovoljno široka za sve ne postoji.
Poželim da svi na svijetu uz ceste imaju orahe, rane i kasne breskve, hladovinu i oazu u postinji.
Da u svakom gradu ljudi su umjetnici SRCA.
Ružica Lacić Gavranović
