Kao da skončavam
u
nadi bez svrhe
u
zagasitim i nezamjetnim bojama
trošim
dan za danom
nudeći
tek prolazak
kroz
izgubljenost
Već
dugo prešućujem
ljubav
i molitvu
lomaču
i ljutu bol
oblake
i nevrijeme
stojeći
izvan kruga
podatna
za kovitlac emocija
Uštimavam
posuđeni glas
gušeći vrisak osobnosti
tu
trunku što osta od ognja
kao
kap u šupljini
tražim
trag
sliku
tek grafit
sebe
na
zidu sadašnjosti
Ružica Lacić Gavranović
