Stanica Čulinec -tek onako, u prolazu
posljednjim novcem
kupujem kartu za vlak
... čekam
ne bi li umanjila dosadu
promatram
žene
muškarce
djecu
strace
automobile
pse i mačke
promatram ulice
parkove
klupe
vremenom nagrižene rukohvate
uz stepenice koje vode
do stanice sa koje danas
ne krenu ni jedan vlak
grafite na prljavim zidovima
promatram ih
... iako
vrijeme nije sol
nije ni nježnost
a drugog nemam
ništa osim vremena koje
se iznenada stvorilo
otvorilo nove vidike
mogućnost promatranja
razmišljanja
gledam u kartu
kupljenu posljednjim novcem
zanima me
tko ju je radio
ni njegovo vrijeme nije sol
ne rasipa se( ne bi smjelo )
nije ni nježnost
jer treba raditi
ruke uprljati crnilom
...idem
nema smisla čekati
koračam polako
dodirnem prljavi zid
grafit na njemu
kao celulit je
neuništiv
s naglaskom na narančinu koru
''Pa ne moraš nikoga voljeti
čak ni sebe''
riječi uho zaparaše
nečije - strane
ne okrećem se
danas je dan kad želim tijelom proći kroz zid
ne shvaćam svijet
a ni on mene
Ružica Lacić Gavranović
Moje pjesme su tvoje, i u beskrajnoj tišini i dugim ćutanjima. Tvoje su, iako to nigdje neće pisati. Sve daljine , beskraji i čežnje. Sva mora i vale...ta predivna nježnost. Život kao osmijeh u kutovima usana, pogled u odsutnosti. Ti & Ja u grču riječi, čežnje i strasti.
