zrcaljenje i crne
kao rupe u ozonskom ponoru
te noći postaju
odsutna granica
tihi mimohod
između punine i praznine
nastanjuješ se u meni
kao lagana uzrujanost
a tamu kao uskratu odnosiš
i nisam ravnodušna
već odsutna
zbog oplakivanja
oči su dobile boju beznađa
a iščekivanja iščezavaju
kao nešto prošlo
nastanjuje se nijemost
a krnja sadašnjost moli
za neizvjesnu budućnost
u kojoj žudim za noćima
u kojim je san predubok
i neizgovoriv.
Ružica Lacić Gavranović
