nedjelja, 14. prosinca 2014.


Dao si mi riječ
(Posljednja tvoja )

dao si mi riječ
da samo će život 
u meni jednom
zaista umrijeti
rekao si
ne brini
to je onaj
očima vidljiv život
koji se u pore dlana uvukao
vjerovala sam
...obećao si
da povest ćeš me
na mjesto
gdje se
ponavljaju davne priče
gdje se dodir
svemira osjeti
oslobodi dušu
pokušaj
razumjeti govor
drhtavih usana.
slušaj tišinu
koja u meni spava
možda i predugo
...govorio si
tišina takva postoji
samo na pučini
gdje nema
ni plime
ni oseke
gdje se valovi
kao grlice grle
tišina kao ulje glatka
a opet
razumljiva
snažna
kristali zrcalnoga odbljeska
lepršaju nad vodom,
igraju se
hvataju sjene
možeš li je uhvatiti
...dao si mi riječ
a u meni toliko ne izgovorenih
koje čekaju.
Tebe.



NE ZATVARAJ VRATA

Za mene je sunce
božanska svijeća

maslačak
užitak bez dodira
za mene je život
mirisni buket
nepoznatog bilja
cvijeća
zora u magli
koja se tek glasom
ptice najavljuje
uzimam si za pravo
voljeti ga
svaki dan iznova
obljubiti
obožavati
u svakom danu sagorijevati
jer moja vjera je
iznad uvjerenja
iznad priča
da ljudi ne žive za istinu
nego za laž
da kao ne zaspali demoni
lutaju od vrata do vrata
za mene je život dan
u kojem nikad
ne zatvaram vrata
puštam da kroz njih uđu
da prođu svi
slijepi i bogalji
luđaci i kurve
veliki i mali
iako uplašena i nervozna
vjerujem u proljeće
dozvoljavam ljubav
u prostorima duše
nikada ne zatvaram vrata ljudskosti.
( ... svi možemo upoznati glad, žeđ, bolest i tugu, jad, svi možemo pasti niže od nižeg. Upoznati zanos, osjetiti samoću, biti u raju i stići u pakao.
)

Ružica Lacić Gavranović

četvrtak, 4. prosinca 2014.


KARTA VIŠE ZA SNOVE

Mladić po imenu Jacob
osjećao je usamljenost
bol duboku
kao bezdan
damari su mu titrali
suze se sušile
pa ispočetka
po istom tragu klizile
odlazile u vječnost
u besmrtni dio srca
gdje sve o njoj živjelo je

... Ona se sklanjala
od Jacobova dodira bježala
tugu kao i on
duboko u sebe sakrila
tražeći način da zaboravi
govorila je
da smo tek putnici
planinskih staza života
da nas samo ljubav može vinuti
iznad visokih grebena
i osvijetliti tamne doline
ustvari je tražila još jednu kartu
jednu dodatnu kartu za snove
koja bi ih odvela do istog grebena
gdje je smijeh molitva
a ljubav život
gdje miris bosiljka
miluje umorna im pleća

... poklanjam vam san, mislima ocrtanu kartu, svoju, i jedinu.
Na mojim usnama je ljubav, a samo Bog zna koliko je velika. Poklanjam vam put, ucrtan je u vaša srca, planinske staze vas čekaju. Dodirnite grebene, osvijetlite doline.
Jacobe, volite se.


Ružica Lacić Gavranović




srijeda, 3. prosinca 2014.


ZVALA SAM  GA  TVOJIM  IMENOM

 napokon sam uspjela
ne zvati ga Jacob
jer to je tvoje ime
iako sada nemam pojma
što s njim
gdje da ga spremim
moja mapa
rasprostrta je na stolu
papir užaren
ime Jacob je sveto
kao pjesma vizionara
za koju nigdje nema mjesta
osim u srcima
i u najtajnovitijim mislima ljubavnika
dojam da živim
u nedokučivoj praznini
je prisutan
okužena zbunjenošću
u meni želja za nagodbom
da ga i dalje zovem Jacob
barem u sebi
... ipak snaga jenjava
mlohavost je prejaka
i kao da lebdim u sebi
a istodobno sam ushićena.

Jer, preda mnom je sažetak moga života, njegovo lice i tvoje ime. Putujem prema  nesigurnosti ili sam nehotice postala dio beskrajnog pomicanja kontinenata. Tko će shvatiti što želim reći, možda tek oni koji su kao i mi putovali rubovima ovog svijeta.

Preslagujem svijet
onaj, u kojem živim
i želim živjeti
i uvijek idem do samog srca
dok prolazim kroz
njegovu materijalnost
ponekad se osjećam
kao da gulim njegovu kožu
da bih mu otkrila unutarnji sklad
možda trag tvoga imena
Jacobe moj.

Ružica Lacić Gvaranović


utorak, 2. prosinca 2014.


 BILI  SMO DRUGAČIJI

 Razmišljam o Jacobu
i gdje je  sada
sjedi li na verandi
ili karta negdje belot
iako ponedjeljak je
s njim je utorak bio svaki dan
i danas je tako
utorkom smo se sreli
voljeli,dugo voljeli
svađali
plakali i mirili
utorkom smo se vjenčali
popili šest butelja vina
bili smo doista drugačiji
ton njegovih odrješitih riječi
bio je jasniji utorkom
tada smo postavljali
razna pitanja
neka su bila smiješna
ona druga i ne
kao boca istine
bili smo glavni grad svijeta
bili smo kompas jedno drugom
koji nas usmjerava prema svjetlu
za koje su govorili
da blista  nad Antartikom
utorkom smo se rastali
žudeći za nevidljivom tišinom
plakali.
...unatoč svemu, među nama je tajni sporazum, gotovo bliskost.U nama je utorak, u svakom utorku smo Mi. Zagledana u daljinu,svjesna da smo vremenom pokušali izraziti ono što je izvan dosega našeg srca i uma. I tako nam izmiče ono za čim najviše čeznemo. Rastavljeni utorkom, u sebi čuvamo obrise ljubavi,kao toptanje jelena koji putuje kroz bjelinu. 
Da...bili smo potpuno drugačiji.

Ružica Lacić Gavranović


nedjelja, 30. studenoga 2014.


ČEKAONICA  ZA  POGREŠNE  LJUBAVI

spremna sam
pomolila sam se Bogu
zamolivši Ga da me vodi
da pri svakoj odluci
stoji uz mene
jer često šetam
na margini života
kao da tražim postojanje svijeta
koji je stvaran
ipak
ispunjavam se dojmovima
dnevnici
pisma
dugi razgovori
sve su to polazišta
za ono što tražim
no, početi nije lako
jer teško je ispisati sve ono
nevidljivo oku
a dostupno srcu
usmjeravam misli
polako, govorim sebi
čekaonica je prazna
ili možda puna
tko će ga znati
spremna sam
dobiti sve
ili ništa
... čekaonica za pogrešne ljubavi
Svjesna, da, pogrešne su samo odluke
nikada ljubav
jer ljubav ne pokušava
posjedovati bezvremenost
ona jednostavno ljubi
spremna sam na ukrcavanje
vlastitih esencija kao začina života
osobnih obreda
pogrešnih odabira
izaći na čistinu ogoljela tijela
ukrašenog tek zemljanom bojom
i sama  na pješčanim dinama
načiniti vodenicu
u pustinji osobnog života.

Ružica Lacić Gavranović


utorak, 25. studenoga 2014.


KAD LJUBAV POSTANE BOL 

(na temu, nasilje nad ženama )

18. siječanj 2014 u 22:23
U ime ljubavi spalila je osmijeh , dodir proljetnog sunca izbjegavala. Spržila svu mekoću duše,plamen u srcu ugasila. Osmjehnu se tek grijehu,bol njegova dodira prihvatila, tišinu kao haljinu obukla, i u sivu,pomalo ispranu svakodnevnicu zakoračila.

Mutna stakla na starim prozorima odavali su znakove ništavila,dna na kojem se našla. Kišne kapi ispirale su dodire,odnosile prljavštinu u slivnik nekog još dubljeg dna. Stresala se, kao da će trzajem tijela otići svi dodiri koji su tu noć tijelom joj prošli, kružeći njenim golim bedrima i grudima. Udahnula je zrak koji se kao gusta masa obavijao oko nje,gušio ju je čak i plamen u staroj peći.

Pogled na maleno sklupčano tijelo u improviziranom krevetu jače je zaboli.U tom trenutku, kao da ,umirala je.

Kleknula je na prljavi pod,ne mareći na bol koja joj je koljena rezala,samo je gledala to maleno lice,stisnuto pod starom dekom od grube vune,a suze su je opet gušile,i  same u sebi potonule. Ne govoreći ništa stisnula se uz to malo tijelo,zagrlila jedino što je vrijedno, jedino što je imala. 

Jutro je došlo brže nego je željela. Ustala je,tiho na prstima došla do peći u kojoj je joj bilo malo žara,ubacila nekoliko grančica i vatra se počela buditi,blago se nasmiješila,pucketanje u peći ju je smirivalo. Uzdahnula je i odmahnula glavom, NE, reče na glas ...sada sam ovdje,sama,nema nazad.

Mislima je razgovarala sa sobom,stavljajući na stari štednjak mali lončić , u njemu nešto mlijeka...bit će  dosta, pomislila je,još malo kruha i marmelade ,za jutro dovoljno. A poslije ćemo otići do trgovine po nešto za ručak,moramo malo i na zrak,zar ne ljubavi, šapnula je dječaku koji je spavao pod tom grubom dekom.

Pogled joj zastade na njegovu licu, smiješak koji joj je podario bio je dovoljan za cijeli dan radosti.Gradila je život ispočetka, bez Ivana,bez njegovih i svojih roditelja ,bez posla,novca,kuće,ali i bez stalnih svađa, šamara,bez prijekornih pogleda,ljubomore koja je nadilazila zdrav razum.Gradila je početak nekog starog zaboravljenoga života. Za sebe i svog sina.

Ružica Lacić-Gavranović
( poetska grupa Snovi moga srca)
17.1.2013

subota, 15. studenoga 2014.


Stavila sam sve na ljubav

mirišeš li još uvijek
na talijanski citrus
i mješavinu pržene kave
ili si prešao na sivi jantar i morsku pjenu
mirišeš li ljubavi
još uvijek, na ljubav
oblikuješ li dan
da bude samo tvoj
samouvjeren i pouzdan
protkan mahovinom hrasta
i notom morske soli
ljubavi
tražiš li me
u mješavini mirisnih ljubica
latica ruža i crvenog papra
gdje obitavala sam
 i sanjala tebe
kao blizinu života
iako je i dalje postojao svijet
ushita i patnje
mimo svih mirisa
cedrovine i mošusa
na onim pustim područjima srca
ratovalo se
a ja sam se zadovoljila
promatrati te
mili
voljet ću te
senzualno i ženstveno
mješavinom burbon vanilije
mekog irisa
i čarobnog tamjana
... jer prihvatila sam tebe
dostatnim za život

Ružica Lacić Gavranović



nedjelja, 19. listopada 2014.


U MAGLI SJEĆANJA

naličjem mojim penje se sjena
i ne primjećuješ preobražaj
uzdaha i jecaja
u tišinu
kao luna sam koja zalazi
u posljednju četvrt svojeg kruga
umirujem svaki pokret
to čudesno odmicanje
u drugu dimenziju
gdje smo se gubili
pa iznova pronalazili
u magli sjećanja
još sviraš na klavijaturama
ton koji u meni stvara
nerazgovjetan osjećaj
umjetnosti
i ljubavi koja šuti
a žudim za otkrivanjem
i svakog dana pomalo
nas obnažim
danas sam pokazala rame
usprkos svemu
beskrajno smo čedni
iako srce
razvalina je
rastem u vihoru sjećanja
na tvoj predivan korak pantere
u trku prema meni
a labirint nemira
odjekuje ljubavlju

Ružica Lacić Gavranović



nedjelja, 14. rujna 2014.


Gdje se krije radost

došla je najednom
kada sam već zaboravila
kako uopće izgleda
(radost)
jer, često je kao uzorak
koji se pojavi
ponekad u stoljeću
došla je sama
( bez pratnje, radost )
izdubila se iz tuge
iz beznađa pobjegla
ne priznata
stisnuta i zgužvana
u kovertu
malu i požutjelu
na moju adresu
s imenom pošiljatelja
( šalje:
Radost )
činilo mi se da se znamo
odavno
došla je u noći
kada sam odlučila otići
i potražiti tvoje oči.

Ružica Lacić Gavranović

utorak, 2. rujna 2014.


Dan rođenja

rođena sam u ranu večer
u sumrak nakon blijedog dana
dotaknuta vlažnim  majčinim obrazom
i od rada grubim bakinim rukama
rođena da budem čuvstvena
da svjetlucam k'o biser
u danu, koji rođenjem mene
postade  život
rasla sam uz miris duhana iz djedove lule
i tu se rađala radost bez ograda
iskreni osmijeh, ljubav
i bi to najveća raskoš  moga odrastanja
kao park djetinjstva u kojem lišće trči
i grli obližnje ulice okupane kišom
uzorci su ostali tamo
u kiši
u treptaju zraka
treptaju srca
rođenjem je određena koordinata mog života
dana što slijede i onih
koji će proći pored mene
gdje ću se buditi u jutrima kojim
osim vremena poklanjam dušu
nestajati u sebi da slušam glazbu
palim svjetlo umornim mislima
rođena sam da svjetlucam k'o biser
da budem čuvstvena
u sobi pod prozorom slušajući
krošnju kako šušti
dok nježnim rukopisom ispisujem
nikad izrečen stih.


Ružica Lacić Gavranović




Misterij prošlog života



Navršila sam sedamdeset i petu, koraci i misli su sve sporiji. Ali srce, još treperi. Što od uzbuđenja da ću nakon toliko godina vidjeti Oštricu,dio otoka koji s godinama nije izblijedio iz kaotičnih mi misli,što od naprezanja da dovučem umorno tijelo na uzvišeno tlo zvano Kalifornija.

-          Nisam ondje bila svih ovih Sedamdeset i pet godina, možda i duše, cijeli jedan život. Ostavila sam tamo japanke, posteljinu sa uzorkom plavih cvjetića,kavu u
-          staklenoj bočici( takve su se tada radile ). Ostavila sam( sebe) djevojku zaljubljenu u Njega i more.

Sjećam se te posljednje godine, bila sam posebno čangrizava,tvrdoglava, povremeno čak i mrzovoljna, samoljubiva i tašta. Kao da nisam bila sposobna za prijateljstvo,niti za bilo kakvu urođenu mi ljudsku sklonost.
Zapela u nemoćne želje i vrtloge strasti koje sam u sebi smirivala, odsijecala sam se od svake radosti. Ne sjećam se puno tog ljeta, tek cvrčka, maslina, i pogleda zelenih očiju umornih od čekanja da shvatim sebe.

-          Misterij prošlog života je kaotičan. Ta, tako se živjelo!

Osim Oštrice,voljela sam knjige,pisanje, crtanje po bjelini papira. Voljela sam plavetnilo mora, tu snagu,ponos i prkos vala. A bojala sam se dubine,plutanja na leđima..al' voljela sam njega, jer Oštrica je On.

-          Jedne jeseni poslije mog četrdesetog rođendana odveo me u neki bar...detalji su pali u zaborav,a u većoj mjeri i sjećanja kruže , kao sunce oko zemlje, potrebno je vremena da se krug odvrti, i sve posloži.
Te večeri sam bila njegova noćna dama,žena za pratnju,kad muškarac poželi malo neobaveznog druženja.

Bila sam sjajna žena za noć, dan me je usporavao. Odveo me na putovanje gdje je nekad u nekom svom životu pristao i Gulliver, u luku Luggnaggusu, pričali su da tamo žive besmrtnici ( stuldbruzi).
Na trenutak sam zavidjela njihovoj sudbini,pa ih pokušah zadiviti znanjem o piscima,plavetnilu mora na jednoj njima neznanoj Oštrici, o životu, zanosnom životu ,prije , i u vrijeme zelenih mi očiju, koje mijenjale su tog tog istog življenja.
Bez riječi je slušao moje izlaganje.
U tom bezvremenskom tjesnacu odjednom me zapljusnu miris plijesni, ustajalosti, i neke,neobično tihe tišine.
Moje su oči srele njegove, i kao da sam ušla u njih, stopljena s njegovim mislima,bila sam na Otoku s nebesko plavim morem. Uvala Boce me je zazvala.
Luka Luggnaggu je ostajala iza naših leđa. On moj zaštitnik, ja njegova dama, išli smo ka domu.

-          U tih nekoliko godina bila sam noćna frajla ( govorili su da je to ime cvijeta koji cvjeta samo noću ), pjevačica u osobnom aranžmanu( kupaonski cabaret ), pjesnikinja za svoju dušu. I, žena, njemu, načelniku malog mjesta, ljubavnica nekom vozaču, uredniku poznate novinske kuće dugo sam bila čežnja. Život me odnosio u naručje noćnog čuvara za vrijeme izbivanja mog načelnika.
-          A samo sam Tebi ljubav bila, Ti meni ljubav si ostao

Godišnja doba su se mijenjala, tako je i moj burni život poprimao sporiji ritam. Ispunjavala sam svoje želje kao da su od životne važnosti.
Ostala mi je samo jedna, slikanje uz more.
Ustala sam, uzela davno kupljeni štafelaj i boje,i krenula put plaže. Razmazujući boje po bijelom platnu slikala sam život, tugu,. Tragove bola oslikavala sam bojom očeva remena.Modrice života lijepila sam na platno, pretvarala ih u stihove ne tražeći u sebi pjesnikinju. Bio je to trenutak pročišćavanja.

-          Noćni život s načelnikom bio je siromašan prožet dužnošću ispunjavanja praznih dodira,strast su nadomještali, vozač, čuvar, urednik.
-          ...do susreta s tobom, ljubav , nitko.

Misterij prošlog života kao da kola današnjim, iako te upozna prekasno, baš kao prije Sto i nešto godina...postao si moja sadašnjost. Jer i pri samom kraju mog života, odvijao se naš život,svaki predmet bio je komadić slagalice protekih dana.
Požutjele fotografije zaboravljenih gradova, lica muškaraca što obilježiše moj život,blijede.
-          Izmirena sa svima, naročito sa sobom,ispraćam sunce svaku večer,kako odlazi u neki drugi grad, grijati neke druge ljude.
-          Čekajući svitanje budna, prizivala sam sjećanja, na ljeta provedena zajedno, na godine koje prohujale su kao oluja, ostavljajući za sobom trag i po koju krhotinu minulog življenja. Lomeći plodove vrijednih ruku,ta oluja bile su rupe u sjećanju, krateri nemilostivi godinama na izmaku.

Umrla sam kao što sam i živjela, na mahove turbulentna,čangrizava,tvrdoglavo odbijajući živjeti posljednje dane  u bolnici, ponekad tašta, baš kao i naše zadnje ljeto na Oštrici. Nesposobna za bilo koji oblik prilagodbe, željela sam posljednje sate biti svoja, s Tobom.
U svojoj Sedamdeset i petoj sam te voljela vjerno kao i danas...u ovom drugom, novom životu.

Ružica Lacić Gavranović




nedjelja, 27. travnja 2014.

Stanica Čulinec -tek onako, u prolazu


posljednjim novcem
kupujem kartu za vlak
... čekam
ne bi li umanjila dosadu
promatram
žene
muškarce
djecu
strace
automobile
pse i mačke
promatram ulice
parkove
klupe
vremenom nagrižene rukohvate
uz stepenice koje vode
do stanice sa koje danas
ne krenu ni jedan vlak
grafite na prljavim zidovima
promatram ih
... iako
vrijeme nije sol
nije ni nježnost
a drugog nemam
ništa osim vremena koje
se iznenada stvorilo
otvorilo nove vidike
mogućnost promatranja
razmišljanja
gledam u kartu
kupljenu posljednjim novcem
zanima me
tko ju je radio
ni njegovo vrijeme nije sol
ne rasipa se( ne bi smjelo )
nije ni nježnost
jer treba raditi
ruke uprljati crnilom
...idem
nema smisla čekati
koračam polako
dodirnem prljavi zid
grafit na njemu
kao celulit je
neuništiv
s naglaskom na narančinu koru

''Pa ne moraš nikoga voljeti
čak ni sebe''
riječi uho zaparaše
nečije - strane
ne okrećem se

danas je dan kad želim tijelom proći kroz zid
ne shvaćam svijet
a ni on mene



Ružica Lacić Gavranović

srijeda, 23. travnja 2014.


Zarobljeni u vremenu

kada bi Vas zamolila život
bi li pristali
na  taj zavjet za vječnost
kad bi Vas
zatražila dlan
iako hrapav i suh
pomalo hladan i porozan
da li bi ga pružili 
ili povukli
kao i riječ
lažnu i planiranu
obećanu
s figom u džepu

molila sam vas za nijemost
za tišinu kojom vas
baš vas ljubim
niste šutjeli
ego je proradio
morali ste
naravno da ste morali
ta' ja sam trofej
za vaša umorna čula
za svilenkastu postelju sam nit

...iako sam vas molila za tišinu

onu istu kojom vas ljubim
vama bujaju napjevi
u deliriju rasipate plavi polen
prerušili ste se u stalnu glazbu
u glasovir bez tipki
gdje gubite svu kontrolu sebe
ranjavajući mene

usporavam vrijeme
šetam slikovitim naseljima
antičkih Grka
gdje  misli slobodne su
iako živimo u zatočenom
prostoru magle
slikovito je

Ružica Lacić Gavranović

subota, 19. travnja 2014.

Misli imaju zvuk




ugasilo se sunce

miris spržene trave

nježno i nasumično golica

nosnice

dok se prašina u večernjem obilasku

kao ljepota koja rađa užas

pretvara  rahlu zemlju

u isušeno korito rijeke

koja beciljno vijuga

gradom bez ljudi

polako utiskuje u pore tijela



kao da su zemljopisne karte

propustile podatke

izbjegavajući slike s dna

savršenih putovanja



umirujem tijelo meditacijom

svijet u nutrini

prati zanos orguljaša

kojeg stvaram iz raskošne pustoši



... misli imaju zvuk

baš kao što i ljubav uvijek boli

i kao da nikome ne smeta

što ''čovjek''

izumire



guram svoj stari bicikl

praćena lavežom napuštenog psa

koji sanja obecani dom

gomilu kosti



čitam novine bez i jednog retka

osjećaj tišine i nemoći prisutan je

kao da nas je netko sve

izvrnuo naopačke

ne bi li iz nas uspio izvući

još pokoju laticu

ljudskosti

u zaglibljenom ''boljem životu''



Ružica Lacić Gavranović