Dao si mi riječ
(Posljednja tvoja )

dao si mi riječ
da samo će život 
u meni jednom
zaista umrijeti

rekao si
ne brini
to je onaj
očima vidljiv život
koji se u pore dlana uvukao

vjerovala sam

...obećao si
da povest ćeš me
na mjesto
gdje se
ponavljaju davne priče
gdje se dodir
svemira osjeti

oslobodi dušu
pokušaj
razumjeti govor
drhtavih usana.
slušaj tišinu
koja u meni spava
možda i predugo

...govorio si
tišina takva postoji
samo na pučini
gdje nema
ni plime
ni oseke
gdje se valovi
kao grlice grle

tišina kao ulje glatka
a opet
razumljiva
snažna

kristali zrcalnoga odbljeska
lepršaju nad vodom,
igraju se
hvataju sjene

možeš li je uhvatiti

...dao si mi riječ
a u meni toliko ne izgovorenih
koje čekaju.
Tebe.

Ružica Lacić-Gavranović

NE ZATVARAJ VRATA

Za mene je sunce
božanska svijeća
maslačak
užitak bez dodira
za mene je život
mirisni buket
nepoznatog bilja
cvijeća
zora u magli
koja se tek glasom
ptice najavljuje
uzimam si za pravo
voljeti ga
svaki dan iznova
obljubiti
obožavati
u svakom danu sagorijevati
jer moja vjera je
iznad uvjerenja
iznad priča
da ljudi ne žive za istinu
nego za laž
da kao ne zaspali demoni
lutaju od vrata do vrata
za mene je život dan
u kojem nikad
ne zatvaram vrata
puštam da kroz njih uđu
da prođu svi
slijepi i bogalji
luđaci i kurve
veliki i mali
iako uplašena i nervozna
vjerujem u proljeće
dozvoljavam ljubav
u prostorima duše
nikada ne zatvaram vrata ljudskosti.
( ... svi možemo upoznati glad, žeđ, bolest i tugu, jad, svi možemo pasti niže od nižeg. Upoznati zanos, osjetiti samoću, biti u raju i stići u pakao. )

Ružica Lacić Gavranović