Makar u skromnoj jasnoći i ovaj kolovoz je na izmaku, potrošen na nespretnost osobnog (ne) znanja. Sve u meni se zadržalo puno više od uobičajenog. I tvrdoglavo strpljenje i nijemi ponos, sve. Hvatajući znakove hodam po marginama, iako ne priznajem, ali, osjećam se dobro na rubu različitosti.
Pristojnost mi nalaže da pozdravim gospođu sa osmog kata, zgrade u kojoj ne živim.
Poznavanje iste mogu zahvaliti njenom vječnom kaputu (ne)poznate boje ( a o (ne)mirisu neću govoriti), bez kojeg je nikada ne vidje.
Pristojnost kažem, iako se i ona negdje sakrila u mjesecu bola, nejasnoća i pozamašnog broja otvorenih koverti, uredno složenih jedna na drugu. Koga briga za njih, onako bijele, podsjećale su me na radost,a radost ne osjećam... u njima su ionako samo brojke i poneka riječ, suha, bezosjećajna, gruba , rekla bih narednička. Sve je unutra s rokovima, i sve je ''moraš''.
Tužan mimohod bolnih dana kao koračnica stupa mozgom.
Istovremeno kao da čujem sudački čekić, i glas koji govori – gotovo je.
Možete nastaviti živjeti. Hvala, potrajat će ... ipak , hvala.
Nošena mislima stojim na usnulom trijemu, čekajući svoj rujan, u njemu se rodila jedna posebna žena.
Ružica Lacić Gavranović
