Njišem se između snizi-lica i povisi-lica koje se ore praznom sobom.
Magla vani i nije više tako teška, ni gusta. Postala je prozračno nježna i umiljato lažna.
I, kao da sve odjekuje u šupljini koja ispunjava pustoš ulice.
Njišem se između tonova vlastitih misli.
Pitam; ne događa li se zvuk u glasnicama, i zašto ja svoj ne čujem?
Pokušavam, ali istrgnuti te iz misli ne mogu, izbaciti iz riječi. Dok zgrčeno tijelo uči ruke da lažu, Mi vježbamo opuštenu, (ne)usiljenu šutnju udvoje.
Zavoljeli smo te tišine, imenovali ih.
Ponedjeljkom i petkom su (naj)glasnije, nekako upečatljive.
Utorak i Četvrtak su poput prve rečenice, posebni.
Tada plešemo, učimo uz upaljene svijeće čistiti misli.
Srijeda je enigma. Tajne se razotkrivaju. Svaka riječ počinje sa,
Ja želim,
A misao... ona luta bespućima naših pogrešaka, traži, i treperi pri svakom susretu sa nađenim.
Jer, tko smo mi u brlogu intime jedno drugom?
A,bili smo tako transparentni dušo moja... toliko da boljelo je.
Ružica Lacić Gavranović
Nema komentara:
Objavi komentar