Dozvolite mi tišinu da vječno spavam u njoj. Prah u kojem sam uspomene krila, da me pokrije, dozvolite. Dopuzalo je vrijeme, smračili se putevi, otvorili labirinti u kojim čuvam godinama prikupljane istine. Trenutak je kada se nadahnuća kao vulkanska lava, jednostavno skore.
Nade odustaju poražene ,iznemogle, izudarane, odriču se plutanja.
Dodijelite mi tišinu, bosonogo hodanje pokošenim poljima, dodir prkosne koprive, oštrog uboda pčele dozvolite. Jer, sve je tek bljesak, a sve je blještati željelo.
U glavi mi neprestani let.
Zaustavljam kazaljke sata...jer, što je to vrijeme? Vrijeme koje, kao želje nestanu. Poželim da odem čekajući, da me život, tek na rastanku svemu nauči...osim tišini. Bježim od vjetrova, od magle koja pokriva krovove mekim plaštom, a izjutra, sve razotkriva.
Utišala sam i šapat glasa, srce kao da trne, duša miruje, kao osmijeh na licu žene, umorne od borbe protiv svega. Paučinom ispisujem redove nijemih misli, oslikavam mjesec i život smješten tek u jednoj pjesmi, ili priči. Čuje se tek pucanje karika nevidljivog nam lanca. Poljupci u prostranoj zori zamrli su. Strah me, a molitva šuti, sve riječi nestale su u prostranstvu tišine. Crni oblak jecajući ispušta kapi, dok nevidljiva ruka uspomene mi briše.
Molim vas, dodijelite mi tišinu, da vječno spavam u njoj. Prah, u kojem sam uspomene skrila, da me pokrije, dozvolite.
Ružica Lacić Gavranović
16.1.2016
Nema komentara:
Objavi komentar