Jesmo li odoljeli prolaznosti

Napisala bih koliko me voliš
i da to nikada nisi ni prestao
rekla bih svima da si sanjar
obučen u strogu uniformu
gdje pravila zahtijevaju manire
bolnoga odricanja
da si zadnja ne ispisana stranica
knjige kojoj povoje stvaram
ali ...ne mogu

...ljubavi, moram te pitati

Smiješ li me voljeti
možeš li ?

Šutiš

A ja se mučim s ovom pjesmom
tražeći način da opišem osjećaj
kako smo se dijelili i odvajali
kao putnici koji pokušavaju izaći
na svakoj stanici
a kada se vrata otvore
traže razlog da se još malo
zajedno voze

čekajući da onaj drugi

prvi krene

A stanice bijah
tako jedinstveno raspoređene
da sam između svake mogla
oblikovati gustoću naših tišina
i izgubljenih godina

Sjećanje na jednu šetnju
gdje bili smo bezbrižni i zaljubljeni
izazva suzu i nemir u srcu
tiho me zagrli osjećaj praznine
i bolno shvaćanje
da ni mi nismo odoljeli prolaznosti.

Na kraju rekla bih, da smo se voljeli, jako. Nije to bila obična ljubav, nego ona , koja se jednom dogodi. Ona koju u utrobi stvara valove, munje i leptire zajedno. Dogodilo se vrijeme, i nije da ono liječi... nego nas život jednostavno vodi putevima koje sami odaberemo, ili su se našli pred nama, a mi krenuli njima. Kako god, voljeli se jesmo...mislim da u nama još živi ona ljubav, možda tanja, blaža... a možda je i moralo tako biti. Jer, koga bi idealizirala, koga bi kroz sve tuge u životu za ruku držala , da nisam imala tebe? Hvala ti, iako je naša ljubav ostala u pismima, na peronima , Maksimirskim puteljcima, i u jednom ,nikad ne izrečenom
Zbogom.

Ružica Lacić-Gavranović

Za šaku ljubavi 

Odmahnem glavom

mirno gledajući za njim

dok u kriku tražim tišinu

istina je ionako

sporedna

i uvijek ima onaj isti izraz

Želim odustati od svega

Od dijaagonalnih odnosa

i prostora obuhvaćenim

zonama večeri

u kojim se krije naš odnos

Iako tvoj stručak zvijezda

raduje srce

ono ipak umire 

u nedavno procvalom 

vrtu htjenja

Želim više

puno više 

od hladne kolodvorske zore

Želim nekog tko mi može

predvidjeti putanju

jednostavno je

... ne želim mimoilaženja na pola puta

ni ljubav skupljenu u šaku

ne želim nestajati u šumovima

ni u njima tražiti tišinu.

Voljeti, jedino voljeti znam.

Ružica Lacić Gavranović

Priznajem sebe, sebi

( Jedan mali dio priče, koja još nije doživjela svoju završnicu )

Grčevito se držim nekih bajkovitih snova, a ova, kišom okupana ulica se ne uklapa u njih.

Kao da sam se zatekla u nekoj divljini, ili barem nadomak divljine.  Posljednjih godina kad bi me oprala neka depresija ili tjeskoba, On je bio odgovor, izlaz, trenutno rješenje svih boli.

Noćas ga ne želim.

Vozim dalje, brzina i nije velika, uspijevam vidjeti kako se noćni krajolik mijenja, iz kišne ravnice u brdovite predjele borovine. Postajem svjesna sebe,a mislila sam da se poznajem?  Budućnost i prošlost kao da se sudaraju bacajući me u mračne i šumovite zavoje, a emotivna gravitacija isisava me.  

U glavi pitanje, Zašto ?

Zašto je ovaj put sve drugačije ?

Mogla sam jednostavno otići do njega, prepustiti se  dodirima, dozvoliti da mi tijelo uzavre do točke usijanja i jednostavno se prepustiti strastvenom užitku. Poslije zapaliti cigaretu, uz gutljaj vina izmijeniti nekoliko praznih riječi i otići, bez pitanja koja zahtijevaju odgovore !

Ali nisam...

U jednom od tih stanja kada počinjem frizirati život kao da stanjujem kožu, cijedim krv iz vena, oduzimam sebi pravo na povrat radosti. Shvaćam da moj bajkoviti svijet nije stvaran, ali sam ga znala oživjeti, umjetnim disanjem dati mu otkucaje .

...Priznajem sebe sebi... ''Moj život već dugo nije kako treba''.

Unišit ću sve tragove tvog postojanja u sebi, obrisati tragove suza, puder, olovka, maskara. Nema te tuge koju šminka ne pokrije. 

Pitanje je samo, šta ću sa osmijehom, kako njega našminkati?

Ružica Lacić Gavranović

Pismo

Moj Svi,
Pada kiša,i nekako uz nju dođe sjeta, idu sjećanja i potreba da napišem nešto. Jer sve rjeđe komuniciramo, sve je manje prijatelja, sve više mrzovoljnih i zabrinutih lica. 
Pitam se, da li je mrzovolja znak starenja ?
Jer, nekako smo se prije radovali razgovorima, pismima, pričama, ponekom telefonskom pozivu sa one plave govornice u koju su se ubacivale kovanice, bili tužni kada bi se razgovor prekinuo a kovanica više nije bilo.

Sve češće želim imati (svoju ) plažu,štafelaj i platno, da na njemu oslikam vaša lica. A onda se dogodi to, da nestanu, raspline se. Kao da Vas sve pamtim kroz događaje, kroz osjećaje i dodire... lica su nestala.

''Pokreti su mi spori, kao da se nikuda ne žurim, lijep osjećaj , malo za promjenu.''

Nisam sretna,sreća kao da je postala nešto drugo, čak više i ne znam šta bi to trebalo biti. Koji je osjećaj smijati se,onako be razloga, na sav glas. Iako imamo sve, živimo u svijetu koji je napredan, zadovoljna sam, nema razloga da se ne smijem glasno... ali kao da je to postalo ne prikladno. Jer, svi su ozbiljni!
Mogu li pobjeći, doći nekome od Vas,ako kod Vas još ima smijeha i vedrine?
Mogu li zaboraviti ovo ovdje i pobjeći u npr. Afriku, pomagati, sjediti u potpunom mraku i smijati se plesu plamena u daljini ?

Ovdje nikada nije mrak, nikada nije tišina, ovdje je sve blještavo i bučno. Svi žure. Ovdje se ljude ne gledaju u oči, barem ne u dubinu, ne dovoljno da zapamte koje su mi boje zjenice.

Dragi moji Svi - kuda i gdje to idemo, zna li netko od nas smjer, ima li putokaza igdje?
Dok mi se netko ne javi, pismom, sjedit ću na balkonu do kasno u noć. Odlagati ću sjećanja u ovu limenu kutiju.
Iako to više i nije važno.

Ružica Lacić-Gavranović

Sama

U akustičnom prostoru

fotelja je fokus

njena elegantna uspravnost

je posebna

iako sama

( ne) i usamljena

ona je poput vrtova

 izvan grada

bujna i raskošna

otkrivam uzrok svoje tišine

nalazi se u fotografijama

koje danima gledam

želeći ih zalijepiti u album

bez korica i folije

i u kaosu želim stvoriti reda

a od svojih pokreta načiniti

bezoblične slike

koje će mijenjati dan

sama; ( izdvajam se )

od onih koji silno žele vrh

i onih koji posvete život

velikim podvizima

i žure na nacrtane šaltere uspjeha

ja sam više za operetu

onu fotelju i galeriju

i promatranje svjetlosnih signala

koji se gube i dozivaju

među tračnicama

i spojnicama života.

 ....

Otkrivam  uzrok svoje tišine kroz patnju ,jer netko mi reče

da je patnja proces koji oslobađa energiju.

 Da mu vjerujem ??

Ružica Lacić Gavranović

Moje prvo ime je Žena

Ljubljeni
ne primjećuješ bijelu
čipkastu bluzu
koja me čini ženstvenijom
više nego inače
tvoj dolazak te počasni vojni špalir
izaziva nemir
i u tebi i u meni
smjesti se, govoriš tiho, rezervirao sam sobu
...San Giusto nije hotel za damu
u čipkastoj bluzi
koju toliko voliš
''generale'' šutiš
pitam te
znaš li kako se osjeća žena
u ambijentu koji nije njen
u sobi s blijedim tapetama
i krevetom boje nemilosti
a u njoj neki djetinji bol
te snažna potreba
da na nago tijelo
obuče tvoj sako
stavi kapu
koja će sakriti pogled
umiriti strast
jer stid me obujmio
poput koprene
a ljudi su izmezumljeno stado
koje uživa u kazalištu privida
gdje oblike čine sjenke
mog nagog tijela
''generale ''
ja nisam lik za tvoj špalir
dušo,ako ne znaš... nauči
moje prvo ime je Žena.

A žene su lijepe kao planine kojima još nitko nije tumarao, jezero u kojem se još nitko nije umio. Čipkasta bluza na nama, drugačije je lijepa.

Ružica Lacić-Gavranović

Objavljeno 23.3.2015 na stranici 

Citati Muzika Poezija

NA DRUGOJ STRANI SVIJETA

U dubini, gdje vrijeme kao takvo ne postoji postali smo tek sjene u predvečerju. Nismo pokušali ni trag ostaviti. Među nama je duboki jaz, tišina, toliko glasna da drobi riječi koje lebde. Kao ne napuhani baloni smo, prazni, i željni zraka. Jedno drugom preblizu.
Živimo život, svako svoj, i onaj naš ...zajednički. 

Ti znaš, tko sam ja- ja znam, tko si ti.

...I kao da ne postoji ništa važnije od milostive tišine i ukrasnih riječi koje naprosto ne osjetimo. Nego ih pukom navikom dodajemo jedno drugom. 

Popunilo me ovo vrijeme koje kao promatrač korača uz mene...iako, pokušavam biti neprimjetna, ne napušta me.

Tko zna što bi se zbilo da te ostavim, da odem,onako, bez riječi, bez kofera, kaputa,
ili,da zažmirim i hodam unatrag.
U među igri misli i kišnih kapi postajem tek uzlet prašine pod stopama prolaznika, koji ne slute peludne misli. 
Gledam s divljenjem kako se rastapa naš suludi suživot, trenje ga urušava, dio po dio.

U praznoj sobi kuca sat, čudno je. Nema mene, tebe... nikoga, čak ni sjene koju ostavismo u predvečerju. Tek omeđeni koraci koji u probuđenom  jutru mislima bijeg bilježe. 
Uranjam, u nova nadahnuća . Na drugoj strani svijeta sam,drugoj strani života, bez riječi i progutanih tuga, bez tebe.
Sama!
...Obnavljam dan!

Ružica Lacić Gavranović