Mjesto gdje se vraćam kad nitko ne zna da sam otišla
Postoje trenuci koji se ne vraćaju kao sjećanje, nego kao osjećaj pod kožom.
Ne kao slika, nego kao titraj.
Ne kao priča, nego kao prostor.
Ovo poglavlje počinje u takvom prostoru
— onom koji se otvara samo kad je noć dovoljno tiha da čujem vlastiti korak kako se vraća k meni.
Nakon one rijeke koja se zaustavila, nakon ispovijedi koja se prelila preko rubova, ostala je praznina.
Ne ona koja boli, nego ona koja čeka.
Kao dvorana u kojoj se još uvijek osjeti miris nečijeg prisustva, iako je odavno otišao.
U toj dvorani sjedim sama.
Ne zato što moram, nego zato što je to jedino mjesto gdje mogu čuti istinu bez šuma.
Istinu o sebi, o njemu, o onome što se dogodilo između nas — a što se zapravo nikada nije dogodilo do kraja.
Jer ono što je postojalo nije bilo dodir, nije bilo priznanje, nije bilo izgovoreno.
Bilo je prepoznavanje.
Onaj trenutak kad se dvije nutrine okrenu jedna prema drugoj, kao da su se godinama tražile u mraku.
Razgovarali smo o religiji, povijesti, biljkama.
Sve je bilo daleko od ljubavi, a opet je ljubav bila prisutna u svakoj rečenici koju nismo izgovorili.
U svakom skretanju pogleda.
U svakom dahu koji je bio malo duži nego što je trebao biti.
I sada, dok pišem ovo poglavlje, shvaćam:
nije me promijenio on.
Promijenila me tišina koja je nastala između nas.
Ona koja je bila toliko gusta da sam u njoj mogla čuti vlastitu želju za promjenom.
Za pomakom.
Za slapom koji će pokrenuti mlin koji je presušio.
Noćas sam ga se sjetila.
Ne kao čovjeka, nego kao odjek.
Kao trag koji se pojavi samo kad je korak dovoljno lagan da ga ne preplaši.
U tom tragu pronašla sam sebe — onu koja je jednom dopustila da je netko vidi bez da se sakrije.
I sada znam:
to mjesto, ta dvorana, ta tišina — to je moj povratak.
Mjesto gdje odlazim kad nitko ne zna da sam otišla.
Mjesto gdje se moja rijeka smiri, ne zato što je kraj, nego zato što je početak nečeg novog.
Nečeg što još ne znam imenovati, ali osjećam da dolazi.
Ovo je drugo poglavlje.
Ono koje stoji između prošlosti i onoga što će tek doći.
Ono koje se ne zatvara, nego ostaje otvoreno kao vrata koja vode dublje u mene.
Ružica Gavranović
