ljubav je dom u kojem možeš vječno stanovati

Pismo

Moj Svi,
Pada kiša,i nekako uz nju dođe sjeta, idu sjećanja i potreba da napišem nešto. Jer sve rjeđe komuniciramo, sve je manje prijatelja, sve više mrzovoljnih i zabrinutih lica. 
Pitam se, da li je mrzovolja znak starenja ?
Jer, nekako smo se prije radovali razgovorima, pismima, pričama, ponekom telefonskom pozivu sa one plave govornice u koju su se ubacivale kovanice, bili tužni kada bi se razgovor prekinuo a kovanica više nije bilo.

Sve češće želim imati (svoju ) plažu,štafelaj i platno, da na njemu oslikam vaša lica. A onda se dogodi to, da nestanu, raspline se. Kao da Vas sve pamtim kroz događaje, kroz osjećaje i dodire... lica su nestala.

''Pokreti su mi spori, kao da se nikuda ne žurim, lijep osjećaj , malo za promjenu.''

Nisam sretna,sreća kao da je postala nešto drugo, čak više i ne znam šta bi to trebalo biti. Koji je osjećaj smijati se,onako be razloga, na sav glas. Iako imamo sve, živimo u svijetu koji je napredan, zadovoljna sam, nema razloga da se ne smijem glasno... ali kao da je to postalo ne prikladno. Jer, svi su ozbiljni!
Mogu li pobjeći, doći nekome od Vas,ako kod Vas još ima smijeha i vedrine?
Mogu li zaboraviti ovo ovdje i pobjeći u npr. Afriku, pomagati, sjediti u potpunom mraku i smijati se plesu plamena u daljini ?

Ovdje nikada nije mrak, nikada nije tišina, ovdje je sve blještavo i bučno. Svi žure. Ovdje se ljude ne gledaju u oči, barem ne u dubinu, ne dovoljno da zapamte koje su mi boje zjenice.

Dragi moji Svi - kuda i gdje to idemo, zna li netko od nas smjer, ima li putokaza igdje?
Dok mi se netko ne javi, pismom, sjedit ću na balkonu do kasno u noć. Odlagati ću sjećanja u ovu limenu kutiju.
Iako to više i nije važno.

Ružica Lacić-Gavranović