Priznajem sebe, sebi
( Jedan mali dio priče, koja još nije doživjela svoju završnicu )
Grčevito se držim nekih bajkovitih snova, a ova,
kišom okupana ulica se ne uklapa u njih.
Kao da sam se zatekla u nekoj divljini, ili
barem nadomak divljine. Posljednjih
godina kad bi me oprala neka depresija ili tjeskoba, On je bio odgovor, izlaz,
trenutno rješenje svih boli.
Noćas ga ne želim.
Vozim dalje, brzina i nije velika, uspijevam
vidjeti kako se noćni krajolik mijenja, iz kišne ravnice u brdovite predjele
borovine. Postajem svjesna sebe,a mislila sam da se poznajem? Budućnost i prošlost kao da se sudaraju
bacajući me u mračne i šumovite zavoje, a emotivna gravitacija isisava me.
U glavi pitanje, Zašto ?
Zašto je ovaj put sve drugačije ?
Mogla sam jednostavno otići do njega,
prepustiti se dodirima, dozvoliti da mi
tijelo uzavre do točke usijanja i jednostavno se prepustiti strastvenom užitku.
Poslije zapaliti cigaretu, uz gutljaj vina izmijeniti nekoliko praznih riječi i
otići, bez pitanja koja zahtijevaju odgovore !
Ali nisam...
U jednom od tih stanja kada počinjem frizirati
život kao da stanjujem kožu, cijedim krv iz vena, oduzimam sebi pravo na povrat
radosti. Shvaćam da moj bajkoviti svijet nije stvaran, ali sam ga znala
oživjeti, umjetnim disanjem dati mu otkucaje .
...Priznajem sebe sebi... ''Moj život već dugo
nije kako treba''.
Unišit ću sve tragove tvog postojanja u sebi, obrisati
tragove suza, puder, olovka, maskara. Nema te tuge koju šminka ne pokrije.
Pitanje je samo, šta ću sa osmijehom, kako
njega našminkati?
Ružica Lacić Gavranović
Nema komentara:
Objavi komentar