Naočale za čitanje

Događaji iz vanjskog svijeta povremeno oblikuju naš dan, jutro...pokrenu razgovor koji zapinje , negdje uz kavu. Pitam se, ne baš svaki dan, ali ipak, pitam se'...kako nas nekoliko, na trenutak zbivanja,ili, trajanja istog, gleda različito?

Emocije i izrazi lica, pokoji grč,kao ekspresija na dječjem licu koje u trenutku pokazuje ono što osjeća ,psihološko stanje doživljenoga vidljivo je na svima.

Ili nije ??

-Po pustim sobama glavinja ne izgovorena supstanca bijesa. Naočale za čitanje su u ladici u kojoj ništa drugo godinama nije ni pokušalo da se udomi. Samo ''naočale za čitanje''. Duboko iza ponoći, u potrazi za nečim što miluje um otvara knjigu naslova ''Nezamislivo štivo''.

Odluči čitati- prvo će skuhati čaj. Kuhinja gleda na stan preko puta ...tamo je žena i muškarac, možda još netko, ne vidi se dobro...ali nisu sami. Nasloni ruke na šank i počinje promatrati što se tamo dešava.

-NAOČALE ZA ČITANJE SU SADA MANJE BITNE. 

-Voda u kuhalu se odavno ohladila, a laktovi su pomalo već boljeli. Otvara prozor, da dobije zvuk, slika je prisutna. Kao na velikom platnu uloge su podijeljene, doduše, publike je malo...tek jedan gledatelj.

Da si bolje pazio ne bi ni došlo do ovoga, čuje se oštar glas žene s dugom crnom kosom. Da si imalo razmišljao sada bi smo već bili na putu za Australiju, ali ne...moraš ti po svom. Moraš, glas joj postaje jasniji, moraš još jednom uprskati sve. U hodu zatvara prozor, ništa se više ne čuje. Tek kretnje po sobi i mahanje rukama. Odluči se vratiti čaju, i ponovo uključi kuhalo. Šalica, vrećica sa čajem, med...još samo voda. Pogled mu i dalje povremeno odluta na susjedni prozor. Odjednom su ugasili svjetlo,jesu li me vidjeli, pitao je sam sebe ? Ulio je vodu i krenuo ka fotelji u kojoj je volio čitati. Naočale, zaboravio je uzeti naočale za čitanje.

-U prolazu je vidio svjetlo, ženu, muškarca na kojeg je vikala, luđački su vodili ljubav na kuhinjskom stolu, kao dvije kugle , s ljubljeni u jednu. Počeo je sanjariti, promatrajući taj prozor snivao je ženu, >>Pita je, odakle si<< ? Žena odgovara. >>S juga, odakle si ti<<? Sa sjevera. Putuješ sama? Da, putujem. Govori joj, ti si moja žena. Da, tvoja sam. Onda... plešimo naš prvi valcer.

( odlomak 2 ,  Naočale za čitanje)

Ružica Lacić Gavranović

Dao si mi riječ
(Posljednja tvoja )

dao si mi riječ
da samo će život 
u meni jednom
zaista umrijeti

rekao si
ne brini
to je onaj
očima vidljiv život
koji se u pore dlana uvukao

vjerovala sam

...obećao si
da povest ćeš me
na mjesto
gdje se
ponavljaju davne priče
gdje se dodir
svemira osjeti

oslobodi dušu
pokušaj
razumjeti govor
drhtavih usana.
slušaj tišinu
koja u meni spava
možda i predugo

...govorio si
tišina takva postoji
samo na pučini
gdje nema
ni plime
ni oseke
gdje se valovi
kao grlice grle

tišina kao ulje glatka
a opet
razumljiva
snažna

kristali zrcalnoga odbljeska
lepršaju nad vodom,
igraju se
hvataju sjene

možeš li je uhvatiti

...dao si mi riječ
a u meni toliko ne izgovorenih
koje čekaju.
Tebe.

Ružica Lacić-Gavranović

NE ZATVARAJ VRATA

Za mene je sunce
božanska svijeća
maslačak
užitak bez dodira
za mene je život
mirisni buket
nepoznatog bilja
cvijeća
zora u magli
koja se tek glasom
ptice najavljuje
uzimam si za pravo
voljeti ga
svaki dan iznova
obljubiti
obožavati
u svakom danu sagorijevati
jer moja vjera je
iznad uvjerenja
iznad priča
da ljudi ne žive za istinu
nego za laž
da kao ne zaspali demoni
lutaju od vrata do vrata
za mene je život dan
u kojem nikad
ne zatvaram vrata
puštam da kroz njih uđu
da prođu svi
slijepi i bogalji
luđaci i kurve
veliki i mali
iako uplašena i nervozna
vjerujem u proljeće
dozvoljavam ljubav
u prostorima duše
nikada ne zatvaram vrata ljudskosti.
( ... svi možemo upoznati glad, žeđ, bolest i tugu, jad, svi možemo pasti niže od nižeg. Upoznati zanos, osjetiti samoću, biti u raju i stići u pakao. )

Ružica Lacić Gavranović

KARTA VIŠE ZA SNOVE

Mladić po imenu Jacob

osjećao je usamljenost

bol duboku

kao bezdan

damari su mu titrali

suze se sušile

pa ispočetka

po istom tragu klizile

odlazile u vječnost

u besmrtni dio srca

gdje sve o njoj živjelo je

... Ona se sklanjala

od Jacobova dodira bježala

tugu kao i on

duboko u sebe sakrila

tražeći način da zaboravi

govorila je

da smo tek putnici

planinskih staza života

da nas samo ljubav može vinuti

iznad visokih grebena

i osvijetliti tamne doline

ustvari je tražila još jednu kartu

jednu dodatnu kartu za snove

koja bi ih odvela do istog grebena

gdje je smijeh molitva

a ljubav život

gdje miris bosiljka

miluje umorna im pleća

... poklanjam vam san, mislima ocrtanu kartu, svoju, i jedinu.

Na mojim usnama je ljubav, a samo Bog zna koliko je velika. Poklanjam vam put, ucrtan je u vaša srca, planinske staze vas čekaju. Dodirnite grebene, osvijetlite doline.

Jacobe, volite se.

Ružica Lacić Gavranović

ZVALA SAM  GA  TVOJIM  IMENOM

 napokon sam uspjela

ne zvati ga Jacob

jer to je tvoje ime

iako sada nemam pojma

što s njim

gdje da ga spremim

moja mapa

rasprostrta je na stolu

papir užaren

ime Jacob je sveto

kao pjesma vizionara

za koju nigdje nema mjesta

osim u srcima

i u najtajnovitijim mislima ljubavnika

dojam da živim

u nedokučivoj praznini

je prisutan

okužena zbunjenošću

u meni želja za nagodbom

da ga i dalje zovem Jacob

barem u sebi

... ipak snaga jenjava

mlohavost je prejaka

i kao da lebdim u sebi

a istodobno sam ushićena.

Jer, preda mnom je sažetak moga života, njegovo lice i tvoje ime. Putujem prema  nesigurnosti ili sam nehotice postala dio beskrajnog pomicanja kontinenata. Tko će shvatiti što želim reći, možda tek oni koji su kao i mi putovali rubovima ovog svijeta.

Preslagujem svijet

onaj, u kojem živim

i želim živjeti

i uvijek idem do samog srca

dok prolazim kroz

njegovu materijalnost

ponekad se osjećam

kao da gulim njegovu kožu

da bih mu otkrila unutarnji sklad

možda trag tvoga imena

Jacobe moj.

Ružica Lacić Gvaranović

 BILI  SMO DRUGAČIJI

 Razmišljam o Jacobu

i gdje je  sada

sjedi li na verandi

ili karta negdje belot

iako ponedjeljak je

s njim je utorak bio svaki dan

i danas je tako

utorkom smo se sreli

voljeli,dugo voljeli

svađali

plakali i mirili

utorkom smo se vjenčali

popili šest butelja vina

bili smo doista drugačiji

ton njegovih odrješitih riječi

bio je jasniji utorkom

tada smo postavljali

razna pitanja

neka su bila smiješna

ona druga i ne

kao boca istine

bili smo glavni grad svijeta

bili smo kompas jedno drugom

koji nas usmjerava prema svjetlu

za koje su govorili

da blista  nad Antartikom

utorkom smo se rastali

žudeći za nevidljivom tišinom

plakali.

...unatoč svemu, među nama je tajni sporazum, gotovo bliskost.U nama je utorak, u svakom utorku smo Mi. Zagledana u daljinu,svjesna da smo vremenom pokušali izraziti ono što je izvan dosega našeg srca i uma. I tako nam izmiče ono za čim najviše čeznemo. Rastavljeni utorkom, u sebi čuvamo obrise ljubavi,kao toptanje jelena koji putuje kroz bjelinu. 

Da...bili smo potpuno drugačiji.

Ružica Lacić Gavranović

ČEKAONICA  ZA  POGREŠNE  LJUBAVI

spremna sam

pomolila sam se Bogu

zamolivši Ga da me vodi

da pri svakoj odluci

stoji uz mene

jer često šetam

na margini života

kao da tražim postojanje svijeta

koji je stvaran

ipak

ispunjavam se dojmovima

dnevnici

pisma

dugi razgovori

sve su to polazišta

za ono što tražim

no, početi nije lako

jer teško je ispisati sve ono

nevidljivo oku

a dostupno srcu

usmjeravam misli

polako, govorim sebi

čekaonica je prazna

ili možda puna

tko će ga znati

spremna sam

dobiti sve

ili ništa

... čekaonica za pogrešne ljubavi

Svjesna, da, pogrešne su samo odluke

nikada ljubav

jer ljubav ne pokušava

posjedovati bezvremenost

ona jednostavno ljubi

spremna sam na ukrcavanje

vlastitih esencija kao začina života

osobnih obreda

pogrešnih odabira

izaći na čistinu ogoljela tijela

ukrašenog tek zemljanom bojom

i sama  na pješčanim dinama

načiniti vodenicu

u pustinji osobnog života.

Ružica Lacić Gavranović