ZVALA
SAM GA TVOJIM IMENOM
napokon
sam uspjela
ne
zvati ga Jacob
jer
to je tvoje ime
iako
sada nemam pojma
što
s njim
gdje
da ga spremim
moja
mapa
rasprostrta
je na stolu
papir
užaren
ime
Jacob je sveto
kao
pjesma vizionara
za
koju nigdje nema mjesta
osim
u srcima
i
u najtajnovitijim mislima ljubavnika
dojam
da živim
u
nedokučivoj praznini
je
prisutan
okužena
zbunjenošću
u
meni želja za nagodbom
da
ga i dalje zovem Jacob
barem
u sebi
...
ipak snaga jenjava
mlohavost
je prejaka
i
kao da lebdim u sebi
a
istodobno sam ushićena.
Jer,
preda mnom je sažetak moga života, njegovo lice i tvoje ime. Putujem prema nesigurnosti ili sam nehotice postala dio
beskrajnog pomicanja kontinenata. Tko će shvatiti što želim reći, možda tek oni
koji su kao i mi putovali rubovima ovog svijeta.
Preslagujem
svijet
onaj,
u kojem živim
i
želim živjeti
i
uvijek idem do samog srca
dok
prolazim kroz
njegovu
materijalnost
ponekad
se osjećam
kao
da gulim njegovu kožu
da
bih mu otkrila unutarnji sklad
možda
trag tvoga imena
Jacobe
moj.
Ružica Lacić Gvaranović
Nema komentara:
Objavi komentar