ŽELIM IZAĆI IZ POVORKE TUGE

Kao da su me klisure stijenom prisvojile, a sudbina u duši još spava.

Pitam se, jesam li trepnula u snu,pa se san preusmjerio... odlutao?  Majko, jesi li me danju možda zanijela,u mirisu znoja porodila!? Dodijelila mi znamen koju nositi moram, darivala mi tišinu, i misli bez plača. 

Ponoć je, i ptice miruju, dok moja neprimjetna mladost skriva prazne listove, nezavršene zadatke, popucale mine iz olovki koje cijenom su određivale brojnost u pernici od starog trapera.

Tišina je, nakon noći izviru tek razbuđene magle, a mala svjetlost koja u duši tinja tek nadomak mašte luta. Strpljenje je na rubu pameti, na granici bola i čistog loma srca sam. I svi moji neostvareni prohtjevi,kao da umorni su. Obnavljam tek pokoju radost, kad svjetlost već u sivilu drijema, a zatočene sjene pločnikom lebde. 

Osjećaji kao da stali su ,ukočeni od hladnoće i uplašeni od tmurnih dana.

Možda je ovo sve uzvišeno, na razini vlastite izdržljivosti sam, gordim koracima utabavam stazu. Dozvoljavam svjetlu i tami da tajne izmiješaju, da se sretnu u dubini mene, one djevojčice koju u danu začeše,u mirisu znoja porodiše.

Ljubav,nju tek mirisom dočaravam, kao da je podgrijavam,a dušu bojama oblijevam.

Želim izaći iz povorke tuge,zakoračiti u suton ,ne biti uspomena i ne čuvati se kao svetost.

Po prvi put želim griješiti, grijehom tijelo nahraniti,veseliti se radoznalim čekanjima,tebe, svog, iako tuđeg. Rastancima prepunim mirisnog čekanja,dozivanja,uzimanja.

U meni pobuna,raspleteni osjećaji bivših brana, u meni slova bez ijedne riječi,umiruća nada u rasplesanom plamenu.

Proždirem  te umorne misli,jer jutra sve teže podnose dane...želim nova, ne naučena ushićenja.

Čudno...i danas sam tu,žamor iz zadimljene gužve me vraća, u svijet, gdje umjetnost zaudara na ustajalu ribu, a ljudi, oni još uvijek pokušavaju ljubav razumjeti.

Ružica Lacić Gavranović