Ne diraj me pogledom

Pamtim lica, zaboravljam imena. Sve češće trebam naočale, za čitanje, jer jedino pohlepna za znanjem ostade.

Poželim nadići ograničenja koja sam si sama postavila. Ono nevidljivo, što se ne otkriva tek pogledom, a na marginama života je,  snažno me  privlači. Putujem kao ponizni redovnik, sputana pravilima tražim svoj hram. Razina svijesti me sputava, u otkrivanju tebe kao privlačnosti. Kao da sam zatvorena u uzvišenoj osami samostana, nesigurna u vlastite motive, iako znam, da izvan zidina si- Ti-. Svijet i dalje postoji, iako su margine malo pomaknute, moja mašta te golica, zanima te moj san, dodir. 

Moja utroba drhti, iako, priznati neću... 

Sve me to zbunjuje. To je novo, pitam se, mijenja li se svijet, ili samo mi?

Gledam ti oči, meke, nježne i tako ogoljene, i pitam se; jesi li svjestan da me diraš pogledom? Kao opsjednuta tobom idem ulicama, slikam, pišem, sanjam i spavam. Puno spavam. Molim te, ne diraj me, čak ni pogledom, jer, u meni je šutnja...kao da se nastanila, i ima namjeru ostati dugo, dugo...

Kroz mrak kao da i život odlazi, a moja radost, ta divna radost na ne istraženim marginama ostade.

 Zapljuskuje me obilje skrivenih želja,i opraštam ti, jer, pobjede i porazi se izmjenjuju. Ja ostat ću u stihu, kolažu, u bojama jutra...u duši.

Bio je užitak gledati te.

Ružica Lacić Gavranović