Stanica Čulinec -tek onako, u prolazu


posljednjim novcem
kupujem kartu za vlak
... čekam
ne bi li umanjila dosadu
promatram
žene
muškarce
djecu
strace
automobile
pse i mačke
promatram ulice
parkove
klupe
vremenom nagrižene rukohvate
uz stepenice koje vode
do stanice sa koje danas
ne krenu ni jedan vlak
grafite na prljavim zidovima
promatram ih
... iako
vrijeme nije sol
nije ni nježnost
a drugog nemam
ništa osim vremena koje
se iznenada stvorilo
otvorilo nove vidike
mogućnost promatranja
razmišljanja
gledam u kartu
kupljenu posljednjim novcem
zanima me
tko ju je radio
ni njegovo vrijeme nije sol
ne rasipa se( ne bi smjelo )
nije ni nježnost
jer treba raditi
ruke uprljati crnilom
...idem
nema smisla čekati
koračam polako
dodirnem prljavi zid
grafit na njemu
kao celulit je
neuništiv
s naglaskom na narančinu koru

''Pa ne moraš nikoga voljeti
čak ni sebe''
riječi uho zaparaše
nečije - strane
ne okrećem se

danas je dan kad želim tijelom proći kroz zid
ne shvaćam svijet
a ni on mene



Ružica Lacić Gavranović

Zarobljeni u vremenu

kada bi Vas zamolila život

bi li pristali

na  taj zavjet za vječnost

kad bi Vas

zatražila dlan

iako hrapav i suh

pomalo hladan i porozan

da li bi ga pružili 

ili povukli

kao i riječ

lažnu i planiranu

obećanu

s figom u džepu

molila sam vas za nijemost

za tišinu kojom vas

baš vas ljubim

niste šutjeli

ego je proradio

morali ste

naravno da ste morali

ta' ja sam trofej

za vaša umorna čula

za svilenkastu postelju sam nit

...iako sam vas molila za tišinu

onu istu kojom vas ljubim

vama bujaju napjevi

u deliriju rasipate plavi polen

prerušili ste se u stalnu glazbu

u glasovir bez tipki

gdje gubite svu kontrolu sebe

ranjavajući mene

usporavam vrijeme

šetam slikovitim naseljima

antičkih Grka

gdje  misli slobodne su

iako živimo u zatočenom

prostoru magle

slikovito je

Ružica Lacić Gavranović

Misli imaju zvuk

ugasilo se sunce

miris spržene trave

nježno i nasumično golica

nosnice

dok se prašina u večernjem obilasku

kao ljepota koja rađa užas

pretvara  rahlu zemlju

u isušeno korito rijeke

koja beciljno vijuga

gradom bez ljudi

polako utiskuje u pore tijela

kao da su zemljopisne karte

propustile podatke

izbjegavajući slike s dna

savršenih putovanja

umirujem tijelo meditacijom

svijet u nutrini

prati zanos orguljaša

kojeg stvaram iz raskošne pustoši

... misli imaju zvuk

baš kao što i ljubav uvijek boli

i kao da nikome ne smeta

što ''čovjek''

izumire

guram svoj stari bicikl

praćena lavežom napuštenog psa

koji sanja obecani dom

gomilu kosti

čitam novine bez i jednog retka

osjećaj tišine i nemoći prisutan je

kao da nas je netko sve

izvrnuo naopačke

ne bi li iz nas uspio izvući

još pokoju laticu

ljudskosti

u zaglibljenom ''boljem životu''

Ružica Lacić Gavranović

NEKA NOVA UVRNUTA PJESMA

-Sunce doista čini da sinteza proradi,da se impresija pojača,čini radost ...A srce,kao da želi da ništa ne želi,ništa osim dodira ljubavi,tebe,ništa osim da kuca uz tvoje,da se smiri ... Negdje prčita: Svijet je moja impresija!! Asocijacija je mnogo...

rastem iz čistog prkosa

inata sebi samoj

ponekad

ludo i nepromišljeno

uletim u polja maka

kao preponizni sluga

naklonim se

maku

vrelini njegovih latica

inatu korjena

koje se trudi svake godine

izrasti

i uvijek podariti pokoji

cvijet više

rastem iz čistog prkosa

do zadnjeg daha

šaljem pjesme

životopise

porijeklo i moje bake

ako baš traže

da znaju da sam

obične a ne

plemenite krvi

kao sudbonosna ljubav sam

ukorijenjena u gen

postojanja

vječna

tebi namijenjena

ipak

greškom skretničara

preusmjerena

u udobnost lovorovog drveta

u levandu pospremljena

inatim se

ponovo se inatim

dopuštam si rast

ulazak u društvo

bez poziva

iako nepristojno

dopuštam si

ponašam se

kao  neobični prosjak

ništa ne prosim

samo gledam druge

i upitam se

što se dogodilo

cvjetovima

ljudima

meni

što se dogodilo svijetu?

Nije li sve ovo prosjačenje u pustinji?

Ipak... moj naklon MAKU

za hrabrost !!

Ružica Lacić Gavranović

OTIMAM TE ZAGRLJAJU VJETRA

poželiš li me sresti

na onom istom uglu

tamo gdje

prošlost srela je budućnost

na međi dvaju svjetova
gdje je magla
tek probuđena zora

ili me želiš izbjeći

da nemamo razlog početka

ni novog jutra

ni dodira koji će

ne izgovorenom riječju

ljubav potaknuti

...ili želiš

da sam mali atom

koji se sa molekulom dušika

ili možda ugljika spoji

da sam tek redak

na tkalačkom stolu

tek nit

koja se

u tkaninu utkati treba

dok stojim 

između dva svijeta

na cesti

pomalo mračnoj

onoj koja spaja

poražene

izgubljene

ne voljene

čežnja za tobom

poljem se razlijeva

a voljela bih

da u svakoj ženi

potražiš

tek mrvicu mene

da obrisima sjećanja

prelaziš preko mog lica

da rukama dišeš me

voljela bih 
da voliš

mojom ljubavlju

i bit ću ti atom

molekula ugljika ili

dušika

svejedno

poželi

i bit ću ti

minuta

ona

u kojoj pogled ćeš

zaustaviti 

tek na trenutak 

minuta u kojoj

si bez razloga sretan

rođen za mene

u kojoj sam rođenjem

postala dio tebe

šapat tvog srca

ispisan  ti trag u dlanu

poželiš li ikada me sresti

na onom istom uglu

tamo gdje

prošlost srela je budućnost

gdje mrsiš mi se u kosi

dok otimam te zagrljaju vjetra

Ružica Lacić Gavranović

TVOJE GODINE

tvoje godine

ne dozvoljavaju igru

kavu bez okusa

sumornu tišinu

ne dozvoljavaju

da voliš kratko

tvoje su  godine papir

moje  žig

crveni otisak na plavom ovratniku

ne brojim sne koje

maestralno kradeš

prokletnik si

baš kao i ja

prokletnik vlastitog htjenja

slabosti i prevara

tamničar naših duša dolazi

uizma, otima

razdvaja

tvoje godine su kazna

za grijeh

za oluje koje još

došle nisu

moje su

slabost vlastitog uma

vjetar na dlanu života

...ponekad

kao miris nestanem

šutim

oduzima  dan po dan

olakšavam nekom utorku

ili petku možda

svejedno

tvoje i moje godine su

utvara i sjena

laž i slabost

u trenutku mog pada

u oduzimanju zrelosti

osobnog ne znanja

ti se veseliš kiši

iako znaš da poplava slijedi

usput,da te pitam

kuda smo ono  krenuli

na kolodvor

ili  tržnicu

nevažno,

tražim misao koja će ostaviti

trag na dovratku tvog ega

utištavam korake

oslobađam trenutak

...

Ružica Lacić Gavranović

NEPOZNANICA

Pitam se, je li moja gorljivost prijeko potrebna, ili je to tek pokušaj da ti budem blizu?

Razina kisika u plućima je smanjena, a iz moje podsvijsti izranajaju pitanja.

Koja je važnost današnjeg sunca i zašto ga tako gorljivo osjetim na koži?

Kiša, zašto je čujem kada u okna prozora udara?

Pokušaj sjedinjenja sebe sa tobom, miješanja krvi sa šećerom.

U meni nepoznanice...x,y...šutnja.

Ruka mi na trenutak zadrhti, slova postaju nesigurna,iskrivljena i pomalo nerazumljiva.

Svjetlucavi otisak stopala na parketu sobe je tvoj, od kuda si došao, zašto mi zaposjedaš misli?

Srce lomiš, dušu  razboliš, u trenutku u prah pretvaraš sve izgrađene zidove.

Je li moje stopalo tamo tik pored tvog,odavno ostavljeno, tamo negdje u sedamnaestoj dok sam te gledala kao Boga,

ljubila kao ikonu ,voljela kao život.

Da, krv si moja, kolaš  venama,mislima, miješam je sa šećerom,namjerno te u kristalne boce stavljam, ogoljevam misli, otkidam kožu s poderanih laktova. Čuvam te.

...Iluzija si

I' doista

Je li moja gorljivost prijeko potrebna, zar nismo mogli hodati pašnjakom,

u jezero misli pretakati, zar nismo mogli, bilo što?

Ne sjećam se gotovo ničega o danu tvog odlaska,ničeg osim kiše. Ili sam i nju izmislila.

Materijalizirala sam se iz kapi, pretvorila u san i zaspala na grani vrbe...

Napinjem tijelo.

Otvaram oči, želim te vidjeti,kao da lebdiš, iznad površine jezera je tamna sjena, prevelika je i zaklanja mi pogled,moram jače otvoriti oči, pronaći tvoj dlan, uhvatiti te.

Ružica Lacić Gavranović